Te druge ratne godine, kada smo svi kolektivno (napokon) shvatili da će opsada potrajati, Agnès je nacrtala srce Sarajeva.
Sjedili smo na zidiću ispred Obale, prošla je pored nas, tražeći nešto po džepovima jakete, kad joj je ispala novčanica i pala na trotoar ispred nas. Skočio sam sa zida, pokupio novčanicu i na francuskom povikao: “Madame, madame…”, okrenula se i dok sam joj davao nazad novčanicu, rekoh joj: “Vi ste Agnès…” Ona, zbunjena u čitavoj situaciji, promrlja: “Da, otkud znate?” “Ljudi bolesni za fotografijom se lako poznaju”, odgovorih joj, na što se ona nasmija.
Žena je inače luda za fotografijom i u okviru svoje kolekcije radova suvremene umjetnosti, koju će iduće sedmice u Parizu predstaviti javnosti kroz zadužbinu “La Fab.”, posjeduje jedinstveni fotografski fond sa autorima kao što su Brassaï, Diane Arbus, Sol Levitt, Weegee, Eugène Atget, Richard Avedon, Robert Frank, Henri Cartier-Bresson, Martin Parr, Koudelka i mnogi drugi.
Sa mnom je bio Didier, otac mog kumčeta Solala, došao je u ponovo Sarajevo sa cijelom svojom obitelji, suprugom Nathalie, sinovima Arthurom i Oscarom i naravno, mojim Solalom. Kažem ponovo, jer je on ovdje već bio krajem 1995., kada je došao u opsadno Sarajevo, snimiti dokumentarni film. Trebao je samo prespavati kod mene, te ujutro se vratiti u grad i uraditi svoj zadatak. Normalno, ujutro je (kako smo došli doma tokom noći iza policijskog sata) shvatio da se probudio u polurazrušenoj zgradi na prvoj crti kvarta opsjednutog u opsadi i totalno promjenio svoj plan – ostao je i snimio “Dobrinja, paroles de résistance”, filmsku himnu ondašnjoj lokalnoj mladosti.
I evo ga opet 2002. u Sarajevu sa svojom obitelji. Došao je iz Lyona neuništivim Pontiac Trans Sport preko Italije, Grčke, Albanije, Crne Gore, taman za Sarajevo Film Festival. Zapitah Agnès, da li ima vremena da je uslikam, te se dogovorismo da dođemo po nju sutra u hotel Bosnia (bivši Beograd), gdje je odsjela. Sutradan smo se našli i kada su se otvorila klizna vrata auta, ona viknu: “Finalement! (Napokon!)”. Ustvari, te godine je bila član žirija i stalno su je vozali u sponzorskim gajnc-novim automoblima, tako da kada je ušla u Pontiac sa francuskim registarskim tablicama po kojem su bile razbacane stvari nakon tri sedmice putovanja, osjetila je olakšanje… osjetila se kao doma.
Dok smo se vozili prema Bijeloj tabiji, kazala je da nemamo baš puno vremena, jer se mora vratiti u grad, poradi sastanaka žirija. Bilo je predvečerje, perfektno svjetlo, momenat… sve potaman. Uradili smo jednu seriju fotografija, ona se kao onaj neutješni njemački časnik u filmu “Valter brani Sarajevo” okrenula prema gradu i sjela na kamen, zapalivši cigaretu.
“Ustvari, ne žuri mi se nigdje”, reče i tako smo dočekali kraj jednog ljetnog dana i gledali taj grad kojem je dala svoje srce.
A dala ga je 1993.
Te druge ratne godine, kada smo svi kolektivno (napokon) shvatili da će opsada potrajati, Agnès je nacrtala srce Sarajeva. Pokušala je zamisliti ljude u okruženju, te se odlučila za srce. Dizajnirala ga je režući papir makazama, pa stoga ono i jeste nepravilno, što se sa druge strane, nesvjesno poklapa sa generalnim odnosom (kako izvana, tako i iznutra) prema tom gradu, jer on se i voli i mrzi nepravilno.
Srce se prodavalo u vidu broša u svim butigama agnès b. i prikupljeni novac bio je doniran francuskoj nevladinoj udruzi “Première Urgence“, koja je stanovnike opsjednutog grada opskrbljivala hranom i lijekovima. Njihov ured (kao i većini stranih humanitarnih udruga) bio je u zgradi “Dom” u ulici Mehmeda Spahe, čiji je parking vizualno bio lako prepoznatljiv po bijeloj boji načičkanih teretnih vozila, tipa Land Rover ili Toyota Land Cruiser. Danas, Agnès surađuje sa udrugom “Obrazovanje gradi BiH” koju je prije kvarat vijeka osnovao suborac i drag prijatelj Jovan Divjak i koja pomaže ratnoj siročadi, te im omogućava sudjelovanje u obrazovnom i društvenom sustavu.
O samoj Agnès je sve već rečeno za one koji to trebaju (ili žele) da znaju, jer ona je totalno atipična kreatorka, koja ustvari uopće ne voli modu, sa druge strane obožava kreirati i crtati odjeću za ljude koji nisu zainteresovani toliko za modu, no koji se žele osjećati ugodno. (“Moda je ono što izlazi iz mode” Jean Cocteau)
Izrazita ljevičarka koja obožava slušati LL Cool J, pored toga što ne voli modu, ne voli ni reklamu, pa stoga nikad ali nikad nije imala reklamu ni u jednom magazinu ili na televiziji, jer je željela dokazati da se može uspjeti bez reklamiranja, što je po njenom mišljenju jedan vid manipulacije. I uspjela je. Oblačila je Davida Bowiea, Cheta Bakera, Davida Lyncha i kultne Reservoir Dogs (Harvey Keitel, Tim Roth, Micheal Madsen, Steve Buscemi, Quentin Tarantino, pokojni Chris Penn), te meni predragu i vanserijsku francusku pjevačicu Jain.
Od desete obljetnice Sarajevo Film Festivala, kao simbol festivala koji je dizajnirala upravo Agnès, dodjeljuje se Počasno Srce Sarajeva, koje su između ostalih dobila legendarna imena kao što su John Cleese, Mike Leigh, Branko Lustig, Robert de Niro, Oliver Stoun i moj stari prijatelj Wolfgang Amadeus Brülhart, što je jedan od rariteta sarajevskog iskazivanja zahvalnosti i štovanja. Kao zamjenik veleposlanika i savjetnik za kulturu pri švicarskoj ambasadi u Sarajevu, u razdoblju od 1996. do 1998. godine, Brülhart je bio pokretač obnove kulturne scene u Sarajevu. Nagradu je primio kao priznanje za svoj izvanredan doprinos i podršku Obala Art Centru, kao i inicijativi za izgradnju kina Meeting Point (bivša Trasa), te za razvijanje kulturne razmjene između Bosne i Hercegovine i Švicarske u čijoj sam uspostavi sa ponosom učestvovao. Slijedom logike, (svoje) Počasno Srce Sarajeva dobila je i Agnès, tako da joj je kao dugogodišnjoj pokroviteljici i velikoj prijateljici Sarajevo Film Festivala, ono dodijeljeno prilikom svečane ceremonije u Narodnom pozorištu 2014. godine.
Ima jedan događaj koji je toliko značajan za tu vezu Agnès i Sarajeva, da je ostao utoliko i prešućen kako u medijima, tako i u samozvanim sarajevskim intelo/art krugovima. Bilo je to istog tog ljeta 2014., kada je u njenoj eminentnoj “galerie du jour” pedesetak metara od Beaubourga, Pierre Courtin (tako brzo zaboravljeni galerista sarajevske galerije Duplex, koje više nema), postavio izložbu “Memory Lane” sa imenima kao što su Alma Suljević, Nebojša Šerić Shoba, Lana Čmajčanin, Nela Hasanbegović, Milomir Kovačević Strašni, Andrej Đerković, Maja Bajević, Jusuf Hadžifejzović, Lala Raščić, Aleksandra Nina Knežević, Edo Vejselović, Šejla Kamerić i koja će ostati upamćena kao prva (još uvijek i jedina) poslijeratna prezentacija bosanskohercegovačke likovne scene suvremene umjetnosti visokog nivoa i u takvom omjeru van državnih granica.
Toliko o toj osobnoj simbolici između Sarajeva i same Agnès.
S druge strane, one lokalne, to srce Sarajeva je metafora sarajevske zbunjenosti vlastitih osjećaja, u paleti od predozirane mržnje, do predozirane mitomanije o svemirskoj jedinstvenosti tog mjesta koje ašćare nikada nije znalo iskoristiti svoje mjesto u vremenu. Zato to srce i jeste nepravilno, jer i životi onih koji se tu rađaju, nikada neće ići pravilnim tokom. I opet će se tu jednom desiti neki istorijski događaj, da promijeni njihove tokove života kao što su bili promijenjeni i naši životi.
Ono Sarajevo iz vremena opsade za kojeg je dala svoje srce, više ne postoji, no nosila ga je nekidan u super-popularnoj televizijskoj emisiji “Quotidien” na reveru svoje jakete zajedno uz sve počasne barete francuske republike. Nosila je svoje srce.