Bio je to snijeg kao iz "Vlaka u snijegu". Ništa, ama baš ništa se u gradu nije micalo.
Bila je to, kao i ova, godina obljetnica naše mature, tada deseta. U galeriji naše srednje Škole primijenjenih umjetnosti, organizirali smo izložbu “10×10”, deset bivših učenika nakon deset godina. Ajna Zlatar (tada još Arnautalić), Anur Hadžiomerspahić, Dejan Vekić, Damir Nikšić, Senad Mavrić, Alma Fazlić, Suzana Cerić, Marina Glavanović, Jasna Hadžimehmedović i ja.
Specijalni gosti su nam bili, a tko drugi, do Kurt i Plasto, naši nerazdvojni dugogodišnji prijatelji. Mi “djeca velikog sela” (prvotni naslov “Vlaka u snijegu” vječnog Mate Lovraka), sakupili smo se, tako sretni da smo uspjeli preživjeti te devedesete. Kurt i Plasto slijedom njihove nadaleko poznate lucidnosti, održali su kratki govor i iskoristivši snježni kijamet vanka, kazali kako su nam za ovaj značajan jubilej naručili satove iz Švicarske, no zbog snijega, oni nisu mogli biti dostavljeni u Šeher, pa su nam jedan na jednu, drugi na drugu ruku ugrizom “nacrtali” te satove koje smo zaslužili svojim bivstvovanjem.
Neovisno o tomu, da li ćemo se moći opet sakupiti na 40. obljetnicu ili će se jednog dana, mala marioneta Greta vratiti tamo gdje joj je i mjesto, u školu dok u liberalnoj Švedskoj (njena majka koja je sve smislila neće krivično odgovarati što joj maloljetno dijete ne ide u školu), snijega je sve manje i manje.
Gledati ćemo ga na kraju samo u snježnim kuglama.
Izvornim imenom “boule à neige”, snježna kugla je prvi put predstavljena na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. godine. Ona sentimentalno najviše asocira na božićne blagdane i prelaz u novu godinu. Kalendarski prelaz koji nas uvijek navodi na preispitivanje vlastitih života, tko nas je u prolazećoj godini napustio i što bi si nadolazećom godinom poželjeli u dopuštenom daljnjem životu. Ta istraga čovjekove unutrašnjosti je epistemološki proces identičan sa filmom “Građanin Kane”, monumentalnim remek-djelom Orsona Wellesa gdje je početak filma kraj nečijeg života, prelaz života i smrti… Film počinje gro-planom snijega iz staklene kugle. Kako se kadar uvećava, vidimo kuglu na Kaneovom dlanu koji se njegovim zadnjim izdisajem raširi, i kugla polako pada niz skale, da bi se na kraju rasprsla u komadiće…
Slično se danas dešava i sa Parizom i njegovim tornjem, koji je bio jedan od prvih objekata predstavljenim u snježnoj kugli (inauguracija Ajfelovog tornja 1898). Stavljanjem objekta u kuglu, on postaje permanentni simbol tog određenog mjesta, tako da on mora ostati vječan i više nema pravo izaći iz te kugle, no slijedom toga to totemiziranje Pariza eksplicitno sprječava slobodni istorijski život istog, a samim tim i pripadajućeg mu društva koji na kraju ostaje statičan. Kada se protrese ta staklena kugla sa Ajfelovim tornjem i kada nakon nekoliko minuta, “snijeg” padne na dno, ostaje ono pravo stanje, jer osim tornja i samo njima “najljepše avenije na svijetu”, u vizualnom i arhitekturalnom smislu, Pariz je mnogo daleko od Londona, Barcelone, Berlina, Njujorka i drugih metropolisa, dok se o društvenom aspektu ne vrijedi ni govoriti.
Za razliku od nas sa tog ukletog divljeg polutoka, koji generalno ne šljivimo žive dok ne odu sa ovog svijeta, Parižani uistinu vole život i ljude koji svojim životima doprinose tom mitu “joie de vivre”. Sa druge strane, štovanje smrtnosti i onih kojih više nema, nije im baš jaka strana. Kroz ovih dvadesetak i nešto godina, po glavi mi se mnogo puta dumalo kako je to njihovo društvo kroz svoje civilno i vojno čelništvo moglo dopustiti (uraditi sve) da moj grad bude opsjednut četiri godine i mirno gledati ubijanje 14.000 mojih sugrađana.
No, kada se samo malo dublje pogleda, njihovo društvo se isto ophodi i sa svojim živima i mrtvima. Postoji mnoštvo primjera, no najupečatljiviji je naravno, smrtonosni toplotni val 2003. godine, zbog kojeg je tadašnji premijer Jean-Pierre Raffarin morao uvesti vanredno stanje. Tokom samo nekoliko dana, u Francuskoj je umrlo isto toliko ljudi koliko je ubijeno tokom četiri godine opsade Sarajeva! Većina je umrla zbog ignorancije komšiluka ili rodbine. Još apsurdnije jeste bila činjenica da nekoliko stotina (800) identificiranih tijela u pariškoj regiji, čuvanih u prostorijama i kamionima s hladnjakom, nije bilo potraživano od strane bližnjih, dok se u našoj zemlji, nažalost, i poslije više od dvadeset godina, očajnički još traga za svojim najbiližima.
“Kakav pokazatelj usamljenosti”, kazao je tada predsjednik francuskog Crvenog križa Marc Gentilini, kojeg je Le Figaro intervjuisao u vezi sa nedostatkom reakcija obitelji. “Ti su stari ljudi sigurno morali dugo živjeti u izolaciji. Najčešće su to žene. Vjerojatno su bili zanemareni emocionalno i materijalno. Mislim da se društvo ne zanima za stare ljude. Jednostavno, to još nije prioritet političarima.” Kako je bilo potrebno pobrinuti se za pokojnike, njihova tijela su na kraju pokopana na groblju Thiais u pariškom predgrađu, groblju na kojem se obično ukopavaju beskućnici (sans domicile fixe – SDF).
Pariz je sa skoro svakim predsjednikom Pete francuske republike (Cinquième République) živio tragediju terorizma, no on je zadnjih godina, baš zbog tog konstantnog ignoriranja provincije (svega što je van Pariza) i mentalnog sklopa “centra svijeta”, bio meta (većinom) svoje izgubljene mladeži. Kada su francuski novinari (koji su u velikom nesrazmjeru sa realnošću) nakon terorističkih napada na Bataclan i nekoliko ljetnih teraca, namjesto same sebe, kritikovali Belgiju (Molenbeek) da je džihadistička kolijevka Europe, belgijski ministar vanjskih poslova Didier Reynders, je gostujući na najgledanijem dnevniku Le Grand Journal privatnog kanala Canal+, održao lekciju nadobudnoj voditeljici Maïteni Biraben, ujedno i francuskoj javnosti, gdje je eksplicitno kazao da je Belgija (samim tim i Francuska) propustila proces integracije, koja je u navedenim društvima većinom bila sigurnosne prirode, dok je očit nedostatak njenog kulturološkog i obrazovnog apekta. Lekciju je završio riječima: “130 ljudi je ubijeno u jednom gradu (misleći na Pariz). To pokazuje neuspjeh društva. I prišivati taj neuspjeh nekome vanka (u ovom slučaju Belgiji), nemoralno je i neprofesionalno.”
Posljednji primjer je nedavno inauguriranje spomenika u pariškom parku André Citroën (XV arondisman), u čast francuskim vojnicima koji su poginuli u misijama u inozemstvu, tzv. OPEX (opérations extéreures). Centralno mjesto zauzima zaista fenomenalna skulptura grupe vojnika koji na ramenima nose nevidljivi imaginarni vojnički sanduk kako bi vizualno predstavili prazninu koju ostavlja svaki život dat za domovinu (što god im to značilo, jer je dat na tlu daleko van te domovine).
Vizualno, skuptura ima veoma jaku simboličnu estetiku, koja nažalost umonogome nedostaje na našim spomenicima nakon posljednjeg rata. Problem ovog spomenika se nalazi u onom humanističkom apektu, kada se pogleda memorijalni zid koji okružuje statue, na kojem se nalaze imena svih nositelja malo morbidnog pojma “Mort pour la France (dao život za Francusku)”. Na crnom mramornom zidu se periodično, smjenjuju imena gravirana zlatnim slovima, ovisno zemlji u kojoj su izgubili (dali) život, počev od Libanona, Čada, Obale Bjelokosti, do Afganistana i danas, Malija. No, negdje između tog Čada i Afganistana, francuski vojnici su valjda, “dali svoje živote za tu Francusku” i u našoj zemlji. Bosni i Hercegovini.
Ne, oni su po mišljenju francuskog ministarstva Obrane poginuli u danas već imaginarnoj bivšoj Jugoslaviji. Iznad imena njihovih vojnika koji su nažalost dali živote za politiku koja se tragično bavila našim životima, ugravirano je: Ex-Yugoslavie. Nije više važno to što oni ni dan-danas nisu skontali koja je koja zemlja, pa im je lakše, kao da se radi o nekoj epizodi Asteriksa, izgovarati bivša Jugoslavija, nije više važno to što oni ni Bosnu i Hercegovinu ne zovu nikada svojim cjelovitim imenom, no valjda je važno da dijete tog vojnika ili bilo koje drugo dijete, zna točno u kojoj je zemlji njegov/nečiji otac poginuo, pogotovu stoga što su vojne operacije bile u vrijeme kada te Jugoslavije više nije bilo.
Jedan od glavnih znakovitih detalja naših ovozemaljskih života jeste mjesto gdje smo rođeni i ono gdje smo umrli ili u ovom slučaju izgubili život. To je također faktografski znak našeg življenja, i uopće postojanja. No, otvorivši novine ili internetske stranice danas, više se priča o onom otapajućem snijegu sa početka teksta, no o našim životima. Zašto bi više trebala biti važna ljudska budućnost, ako je ta ljudskost, gledajući gore navedene primjere, već iščezla u sadašnjosti? Ulaskom u nadolazeću godinu, završavaju se eto prve dvije decenije tog milenija kojeg smo se toliko bojali (Millenium bug), kojem smo se sa tolikim entuzijazmom nadali (Kjubrikova 2001: Odiseja u svemiru), no nažalost, dobili smo društvene mreže koje su sve samo ne društvene, a sa njima globalnu ignoranciju i totalnu odsutnost humanizma. Dobili smo ljudski uberizam.
Na kraju će na onoj pravoj kugli, zemaljskoj, ostati samo onaj stiroporni snijeg iz snježne kugle. Bez vode, i pravog snijega. No, neće se imati više ni što protresti u (na) toj kugli.