Il Bramante, Da Vincijev suvremenik i jaran, bio je najznačajniji arhitekt Visoke renesanse.
U ulici Via Torino, nedaleko od Milanske katedrale, između butiga Victoria’s Secret i Mango (i pripadajućim im beskućnim ljudskim bićima koji spavaju na kartonu ispred izloga), pomalo skriveno nalazi se đardin crkve Svete Marije kod Svetog Satira (na mjestu drevnog katoličkog svetišta sagrađenog u čast svetog Satira, službenog ispovjednika milanskog zaštitnika svetog Ambrozija). Majušno crkveno zdanje, ne toliko impresivno kao komšijski “Duomo”, impresivno je zbog svog jedinstvenog apsidnog kora (zbora) koji je jedan od prvih primjera trompe l'oeil u istoriji umjetnosti.
Njegova “dubina” od samo 97 cm bila je zahtjevna zbog prisutnosti ceste Via Falcone koja se nalazi sa vanjske strane zida, te je naslikanom perspektivom dobiven vizualni izraz pravog crkvenog kora. Autor Donato “Donnino” di Angelo di Pascuccio alias Il Bramante, Da Vincijev suvremenik i jaran, bio je najznačajniji arhitekt Visoke renesanse (cinquecento). Crkvu je nacrtao prema planu latinskog križa s apsidom dubokom 9,7 metara, no gradske vlasti mu nisu dale građevinsku dozvolu za zgradu te veličine, te je Bramante, koji je savladao umjetnost linearne perspektive, odlučio zadržati svoj izvorni crtež, smanjivši apsidu na jednu desetinu prvotno planiranog prostora. Iluzija i optički učinak su vrlo upečatljivi, jer kada se gleda s ulaza u crkvu, apsida ostavlja dojam da stvarno mjeri 9,7 metara. Tek kada se pristupi oltaru crkve, može se shvatiti njena istinska veličina. U crkvi se također nalazi i portret mrtvog Krista u terakoti Agostina de Fondulisa, koji se smatra jednim od najistaknutijih primjera renesansne skulpture.
Trompe-l'œil je tehnika slikanja koja kroz optičku iluziju stvara predmete u tri dimenzije, ostavljajući dojam da gledamo stvarne predmete koji se protežu iz oslikanog polja. Lažna perspektiva je temeljna iluzija u umjetnosti i arhitekturi, no očito i u našim životima. Evo uđosmo u godinu koja će obilježiti kvarat vijeka Dejtonskog (mirovnog) sporazuma, pa slijedom toga i kvarat vijeka frankeštajn države u kojoj živimo. Države koja je nažalost, također jedan veličanstveni trompe-l'œil. Optička iluzija/obmana, također u tri dimenzije, u našem slučaju, tri nacionalne dimenzije koje shodno retrogradnom ustavnom sustavu onemogućavaju perspektivu realnog. Prema analizama dragog poznanika i cijenjenog novinara Nerzuka Ćurka, Dejtonski sporazum je rezultat logike etničkog nacionalizma, ali i kao nešto što svojom unutarnjom logikom nastavlja da proizvodi i umnožava taj isti nacionalizam.
Interesantno je da se one uklete generacije Titovih pionira (među kojima i moja) koje su odrasle uz Politikin zabavnik i Veselu svesku, još uvijek pale na frazu iz rezolucije ZAVNOBIH-a, da “Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska, i hrvatska, i muslimanska”, misleći da je baš ta fraza ono što bi kao trebalo iskazati njihovo shvatanje za graDŽansku BiH, što je nažalost daleko od istine, jer je ta nesretna Bosna i Hercegovina sa Dejtonskim sporazumom (p)ostala “i srpska, i hrvatska, i muslimanska” i ničija druga. Ponajmanje građanska. Ti bivši poletarci, današnji roditelji, stalno (u sebi) govore da na izborima glasuju “za budućnost naše djece”, a sami u sebi znaju da je ta budućnost, u biti tripartitna vječna sadašnjost u kojoj (ne)svjesno glasujete prvenstveno i samosvojno za nacionalno, a ne političko odličje vaših izabranika u nametnutom Dejtonskom sustavu.
Zemlja koju smo/ste stvorili, definitivno nije ona za koju smo/ste se civilno ili vojno (iz)borili. Ona je za razliku od suvremene građanske zemlje u kojoj je izraz građanin i službeno kodificiran kao ideal i titula koju mogu koristiti svi njeni državljani, daleko od ZAVNOBIH “zbratimljene zajednice”, te je postala troglavi Calimero („Pa to je nepravda, prava pravcata nepravda…“, „Niko me ne razumije“, „Mene nitko ne voli…“) kojoj ništa ne odgovara, ali sve je u redu, samo “nek ne puca”.
Sijedom ekonomske krize još iz 2008. godine u većini talijanskih crkava, ako želite vidjeti znamenite relikvije i svete slike osvijetljene, morat ćete da u automat ubacite euro ili dva, te se na minutu ili dvije, upali svijetlo obasjajući navedene artefakte. I onda opet nazad u mrak. Tako se i kod nas, u zadnjih dvadeset i pet godina, raznim vanjskim donacijama, sponzorstvima i grantovima s vremena na vrijeme palilo svijetlo… i onda opet nazad u mrak.
I zato, svima vama koji ste zadnjih 25 godina nacionalno (da se ne lažemo, po aktualnom ustavu, drugačija klasifikacija ne postoji) općili na svim dosadašnjim izborima, sretna vam jubilarna Dejtonska (Nova) godina!