Andrej Đerković, Rijeka, iz ciklusa DVD

Đerković: Stećak našeg poraza

Ima mjesec dana da sam pisao o povratku talijanske partizanske himne “Bella ciao” doma, točnije u regiju Emilia-Romagna, što je kasnije rezultiralo brutalnim porazom Salvinija očitovanim u mogućnosti društvenog osvještenja bez obzira na postojanost političkih partija (i lijevih, i desnih i onih između), što bi trebala biti i suština demokratskog procesa.

Sardine 1 – Salvini 0.

Prošle sedmice se Rijeka usprkos kiši i bojkotu vladajuće kaste, srcem i guštom inaugurirala u Europsku prijestolnicu kulture (EPK), što je ekspresno izazvalo infantilno efemerno oduševljenje mnogih koji su svojim životima očito mnogo, mnogo daleko od riječkih dokova. Jedan popul(istič)arni kolumnista ne razumjevši figurativno refereniranje izraza “bella” u pjesmi “Bella ciao”, finalni kanto veoma izražajne i za Rijeku duboko simbolične “Opera Industriale”, pomislio je da je “bella” stvaran ženski lik (kao što nerijetko ljudi misle da je Marianne pravo žensko). “Bella”, afektivni izraz “lijepa” (moja) između ostalog, sentimentalno je upućen i rodnoj zemlji (terra) kao oproštajna želja u slučaju da u borbi za slobodu iste damo svoju ultimativnu žrtvu tj. vlastiti život i da nas ona, ta zemlja (patria), “sahrani visoko u planini u sjeni lijepog cvijeta”, što je bila asocijacija na jednu drugu, mnogo stariju i tradicionalnu pjesmu regije Piemonte “Fior di tomba” (grobni cvijet) od koje je na melodiju stare dječije rime “La me nona l'è vecchiarella”, tekstualno djelomično i nastala partizanska, danas svima poznata verzija “Bella ciao”.

I kao što je pjevanje “Bella ciao” po talijanskim pjacama u organizaciji “sardina”, donijelo rezultate nedavnim porazom populiste Salvinija na regionalnim izborima, meni osobno, riječka izvedba “Bella ciao” je više izgledala kao svojevrsni oproštaj baš sa tom “bellom”, u ovom slučaju, “lijepom našom” (mojom/njihovom) Hrvatskom za koju se čekalo još od Radića* i za koju su mnogi, kao i figurativni “pali borac” iz pjesme, dali svoje živote, kako četrdesetih, tako i devedesetih godina prošlog vijeka. Malo je zbunjeno bilo gledati Prlju (Let 3) kako viče “‘ajmo Rijeko, ‘ajmo grade, ‘ajmo”, dok je na televizijskom ekranu vidljiv generacijski jaz, tj. skakutali su i “borbeno” pjevušili “Bella ciao” većinom oni rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina. Što je bilo istinski identitetsko tokom središnjeg programa na De Franceschijevom gatu, jesu iskre od varenja na lučkim kranovima i plavi radnički kombinezoni, (uni)forme riječkog rađanja i mrijenja.

Ono što se već te prve večeri može vidjeti kao oproštaj sa onom decenijama čekanom “lijepom našom”, jeste istorijski poraz moralnog sustava aktualnih vladajućih struktura, kao i omaška emocionalno nabrijanih organizatora, da u godini u kojoj Hrvatska predsjeda Vijećem Europske unije, na svečanom otvaranju Europske kulturne prijestolnice (titule dobivene od tog istog tijela kojim ona predsjeda od 1. januara), fali aktualna predsjednica države, što je neovisno od lika i djela “Barbie” predsjednice, najviši stupanj društvene odgovornosti i poštovanja prema svojim državnim obvezama, po kojima je ona i više nego itko, trebala biti nazočna (prošla su očito vremena kada je Stjepan Mesić, u svojstvu predsjednika Republike pio kafu sa Čarlijem u kultnom “Palachu”). A još je i padala kiša koju ona tako voli da joj skvasi kosu i razmrlja crveni karmin.

Kredibilnost pjevanja “Bella ciao” danas u Italiji se ogleda u, ne samo očuvanju antifašizma, već i u očuvanju te fizičke memorije, pri kojoj su talijanski partizanski spomenici i njima pripadajuće višegeneracijsko poštovanje očuvani, što nažalost nije slučaj sa hrvatskim partizanskim spomenicima, koji su većinom “prohujali sa vihorom” domovinskog rata. Oni nisu nestajali samo dinamitom, već i pasivnim odobravanjem i nereagovanjem na navedeni fenomen.

Slijedom toga, kredibilnost riječke izvedbe “Bella ciao” u kojoj se u završnom tekstualnom dijelu alegorički odaje počast palom (njemu/nama), će se ogledati u (ne)mogućnosti programski planirane postavke bijele petokrake (onog istog geometrijskog tijela koji je vremenom nestao sa zgrade iznad Vječne vatre i sa grbova dvaju sarajevskih nogometnih klubova) na Riječki neboder što će ujedno, gledajući reakcije na panoe sa istorijskim zastavama postavljenim na Korzu, biti i potvrda tog gore navedenog oproštaja i jedna od posljednjih vizualnih pojava petokrake, tog simbola generacije koja je izgubila sve svoje bitke.

Biti će to umjetnički rad Riječanina Nemanje Cvijanovića, koji bi po mom nekom osobnom shvatanju, kako rada, tako i simbolike riječke izvedbe “Bella Ciao” ilustrativno mogao biti taj “cvijet partizana koji je poginuo za slobodu”. Pod pokroviteljstvom riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (MMSU), rad “Spomenik crvenoj Rijeci – samoodbrambeni spomenik” će/trebao bi biti postavljen na 75. obljetnicu oslobođenja Rijeke 3. maja (datum po kojem je nazvano i riječko brodogradilište) na vrh Riječkog nebodera kroz vrijeme tepanom kao ormar-ladičnjak, koji se nalazi na Jadranskom trgu na kraju Korza. Neboder, na kojem je ta petokraka već bila postavljena u povodu oslobođenja Rijeke 1945. godine, upisan je na Listu zaštićenih kulturnih dobara kao pojedinačno zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.

Originalnim imenom Visoka kuća Albori, sagrađen je između 1939. i 1942., kao simbol tadašnje arhitekture fašističke epohe, a što je znakovito u vezi sa cjelokupnim tematom spomenika, jeste činjenica da je sagrađen na nekropoli antičkog rimskog naselja. U “spomenik” će biti ugrađeno 2.800 crvenih krhotina stakla, što po autorovim riječima, simbolizuje 2.800 boraca poginulih tokom bitke za Rijeku 1945., tako da sljedeći završni stih: “visoko u planini u sjeni lijepog cvijeta” iz pjesme “Bella ciao”, tu planinu možemo simbolično “čitati” i u ideološki odabranom neboderu.

Ova riječka godina europske kulture će ujedno biti i uzvratna utakmica između “crvene” i “crne” Hrvatske, dok su u prvoj tekmi splitski “Crveni peristil” i petokraka sa “bile košulje hajdučkoga sina”, vremenom izgubili boj od naroda svog. Rijeka u odnosu na samu Hrvatsku i slijedom svoje osobne karte nije ideološki podijeljeno društvo, niti onaj fizički podijeljen grad iz prošlosti, no nije grad tolerancije, što je jedna od zvaničnih promotivnih floskula organizacijskog odbora EPK. Tolerancija, ta infantilna neo-europska poklapalica (kojom su/smo bezidejno kitili Sarajevo tokom opsade, mada ona više oslikava današnje Sarajevo) je kada tolerišete nešto što vam je strano ili vam nije po volji, a Rijeka je ipak nešto više, ona je grad koji je shodno svojom lučkom geografijom, društvenim sustavom i radničkom tradicijom, uvijek prihvatao bilo koga kao svoje.

Preko Mrtvog kanala starog korita Riječine na Sušaku koji je u ono mračnije doba prije “tamnice naroda” dijelio (uključujući i dio moje obitelji) današnju Rijeku, sagrađen je most Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (slijedom hrvatske turbulentne istorije, bilo je potrebito naznačiti kojeg rata), jedan od najupečatljivijih spomenika životima datih za neovisnost. Hodna ploha (gazište) mosta završava betonskim zidom na kojem je uski procjep kojim se “izlazi” sa mosta i time simbolično daje pijetet palima, jer ipak rijetki su izašli živi iz tog rata, te se prolazeći kroz njega njeguje i obveza svih nas koji smo još tu na prisjećanje.

Poslije horizontalnog rata jedan (nacionalizam) na jedan (drugi nacionalizam), dobili smo vertikalnu klasnu borbu onih koji su preživjeli tj. prošli taj procjep na zidu mosta, da bi tranzicijskim procesom nakon tri decenije svi zajedno završili nekoliko kilometara južnije, u shopping Tower Centru, avataru tog “stranog osvajača” kao što pjesma kaže, zbog kojeg je “partigiano” uzeo pušku, no očigledno zaludu. Shopping centar je tu kao metafora te naše izmišljene pobjede, i zato i ta bijela petokraka treba da bude tu, kao stećak našeg poraza.

 

* “…upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju…”
Stjepan Radić, 1918

Andrej Đerković

Đerković: Snježna kugla
Đerković: Trompe-l'œil
Đerković: Seljak
Aslı
Đerković: Agnès
Đerković: Diana

Vrhunski koncert u Tuzli
René Burri, eksplozija pogleda
70 plakata Miltona Glasera