Konceptualni umjetnik i arhitekt Ai Weiwei, dok je bio dio tog mračnog donjeg svijeta, dignut je na pijedestal superstara suvremene umjetnosti. Kao i Enkijev (Enki Bilal) otac, i njegov otac je bio dio državne nomenklature i inteligencije, te je ranih devedesetih Ai Weiwei proveo 12 godina u Njujorku, a široj javnosti postao je poznat po konceptu Olimpijskog stadiona u Pekingu, poznatog kao Ptičije gnijezdo.
Vrativši se u domovinu kako bi bio uz umirućeg oca, Weiwei je kroz svoj blog fanatično objavljivao kritičke osvrte o potezima vladajuće kaste, što je rezultiralo njegovim hapšenjem i stavljanjem u kućni pritvor. Tokom domovinske izolacije i represije (uvijek vječne) vladajuće komunističke partije, kreirao je maestralne radove kao što je instalacija koja se sastoji od 100 milijuna ručno oslikanih porculanskih sjemenki suncokreta kao simbola snage mase, za londonski Tate Modern, ili fotografski triptih na kojem Ai Weiwei u ruci drži urnu staru dvije hiljade godina iz dinastije Han. Kako se triptih nastavlja, on urnu baca na pod i ona se na kraju razbije u paramparčad. Taj umjetnički čin protumačio je kao oslobađanje tereta nametnutog prošlošću, cinično navodeći riječi velikog vođe Mao Ce-tunga “da se može graditi novo, samo ako se uništi staro”.
Ai Weiwei koji danas živi u Berlinu, u nedostatku kreativnosti (pa i represije koja je tu njegovu maestralnu kreativnost i poticala) umislio se davati poduke društvu koje očito dobro ne poznaje, te je početkom 2016. na stubama Konzerthausa u Berlinu objesio stotine narančastih prsluka za spašavanje, a u septembru iste godine, objesio je gumene čamce na fasadu Palazzo Strozzi u Firenci. Na njegovu žalost, te instalacije su naišle na totalnu ignoranciju, pa čak i na ismijavanje i kritiku, kritiku estetike, te je muzejski mejl bio preplavljen negativnim porukama.
Istovremeno, osuđivati tragediju migranata koji prelaze Mediteran u, zemljama (Italija i Njemačka) koje su tada bile najviše angažovane oko prihvata migranata, je pomalo infantilno, da ne kažem, bezobrazno. Na kraju krajeva, baš ta Njemačka ga je zajedno sa svim tim imigrantima, primila sebi, kada se njemačka kancelarka osobno založila za dozvolu za njegov izlazak iz domovine, poradi prisustva njegovoj samostalnoj izložbi u Berlinu. Pokušao je nešto uraditi boravkom na grčkim otocima što je rezultiralo dokumentarnim filmom “Human flow” (Ljudski tok), koji više liči na propagandne klipove Ujedinjenih naroda, no na autorsko djelo sa porukom. (Ikone iz kinder jajeta, mart 2019)
Trakavica se nastavlja. Nakon banaliziranja narančastih prsluka za spasavanje, na red su došla narančasta zaštitna radnička odijela. Naslov ovog teksta “Ai Weiwei na baušteli” je naravno ciničan, jer Weiwei u svom pekmez-buntovanju očito nije shvatio gdje se nalazi.
Između reklama za Pampers pelene i Kinder čokoladice, ovih dana u zemljama njemačkog govornog područja (Njemačka, Austrija, Švicarska) na ekranima se pojavljuje i Ai Weiwei. Riječ je o reklami njemačke kompanije Hornbach za njegov konceptualno/komercijalni rad “Safety Jackets Zipped the Other Way” (Sigurnosne jakne zakopčane na drugi način) kojeg je u stilu Duchampovog ready-made dizajnirao isključivo sa predmetima na prodaji u butigama Hornbacha, tj. koristio je sigurnosne prsluke, vijke, zidne kuke i cijevi od nehrđajućeg čelika. Koncept ove reklamne kampanje, je da bilo tko može reproducirati isti kod kuće, pa je tako sav materijal, kao i priručnik sa uputama za sastavljanje, dostupan na webu, čime je po njemu, ovaj rad demonstracija da “umjetnost pripada svima” (koji naravno imaju volje i novca da za to potroše između 300 i 500 eura).
Ako je kako on kaže, “umjetnost za svakoga”, zašto onda rad ne bi bio za svakoga, pa samim tim i za njega samog. Govoreći: “Njemačka je vrlo precizno društvo. Ne volim državu ili kulturu koja se toliko pokorava autoritetu”, definitivno nije shvatio mentalitet koji je digao zemlju iz pepela nakon Drugog svjetskog rata, a sa njegove strane, u ovom relativno kratkom periodu njegove njemačke avanture, nismo imali priliku vidjeti nikakav vid asimilacije ili društvenog angažmana u zemlji koja ga je prihvatila, već samo infantilne izjave o rasizmu i nebulozama da je Njemačka “netolerantna, licemjerna i autoritarna”(!?). Rasizam u Njemačkoj (kao nažalost i u cijeloj Europi) naravno postoji, no eto sasvim slučajno, prije par dana sam na kanalu ARTE odgledao fenomenalni film njemačko-turske rediteljice Yasemin Şamdereli pod nazivom “Almanya – Willkommen in Deutschland” (Dobro došli u Njemačku), koji bez predrasuda i tragikomične nostalgije odaje počast kako turskim imigrantima koji su u ono vrijeme krize spasili njemačku ekonomiju, te istovremeno i toj Njemačkoj koja ih je primila i prihvatila kao ravnopravne građane.
Film je svakako trebao pogledati i sam Ai Weiwei, no očito je imao preča posla, pa je u svojim berlinskim (i životnim) lutanjima uspio čak da gubi vrijeme sa Carlesom Puidgdemontom, odbjeglim i danas sasvim nebitnim bivšim katalanskim predsjednikom. Pitanje je, ako mu već smeta “netolerancija i autoritativnost”, zašto ga nismo vidjeli na ulicama Hong Konga?
Vrlo je čudan i nezahvalan taj njegov iznenadni gnjev, gledajući na činjenicu da je ta (prema) njemu tako mrska Njemačka lani u Kunstsammlung Nordrhein-Westfalen u Dizeldorfu organizovala njegovu najveću (ikad) europsku retrospektivnu izložbu, te mu također velikodušno dala na korištenje 4.000 četvornih metara u staroj zgradi pivare Pfefferberg u hipsterskom berlinskom kvartu Prenzlauer Berg, studio koji je, s druge strane, odlučio zadržati.
Elem, Weiwei je napustio Njemačku i danas se smjestio u idiličnom i ljevičarskom Cambridgeu, i vjeruje da se Velika Britanija bolje odnosi prema strancima zbog vlastite “kolonijalne” prošlosti, što po njegovim riječima Britance čini “barem uljudnim”(?). Bilo bi pošteno i njemu poučno, kada bi možda izašao iz te ugodne “staklene kugle” sveučilišnog grada Cambridgea i pitao mnoge Poljake i “Pakis” (pogrdni izraz za Pakistance u Velikoj Britaniji), što misle o tomu?