Đerković: Zašto tone Venecija

Zašto tone Venecija, pitao se nekad jedan pjesnik.

Venecija kao i cijela Italija, tone već pola vijeka zbog svojih tradicionalnih malignih bolesti – korupcije i birokracije.

U Serenisimi (Serenìsima Repùblica Veneta), danas nitko više ne gleda u nebo, svi gledaju u Mojsija. Tako talijanci popularno zovu MO.S.E. (MOdulo Sperimentale Elettromeccanico), gigantski projekat plutajućih brana, koje bi se trebale uzdići kako bi zatvorile lagunu u slučaju porasta Jadranskog mora, s početne razine uzbune 1,10 m, pa sve do visine od 3 metra. U nazivu je vidljivo upućivanje na biblijsku epizodu u kojoj je Mojsije podijelio vode Crvenog mora osiguravajući “suhi” prolaz narodu koji je bježao iz Egipta (Exodus, 14,19-31). Ovaj put, novac namijenjenjen izgradnji ovog, skoro pa biblijskog projekta, pobjegao je u pogrešne ruke. Netočne financijske konstrukcije, fiktivne provizije za naplatu poreza prate ovaj projekat već nekoliko godina. Istražitelji i dalje pokušavaju razjasniti u kojem su kontekstu uspostavljeni sumnjivi financijski tokovi između Italije, Kanade i San Marina, te u kojoj je mjeri u cijeli slučaj uključena i nezaobilazna mafija.

Kao i uvijek neupućena politička kasta, u želji da razuvjeri javnost, govori kako je “MO.S.E. spreman 93% i da će vjerojatno biti gotov do proljeća 2021.” Kako se nivo vode oko Venecije konstantno diže, inženjer i kreator Alberto Scotti prvi je isključio mogućnost hitnog aktiviranja kapija na ulazu u Lagunu. “To bi bio čin čiste nesvijesti. Morate izbaciti iz glave ideju da MO.S.E. može zaštititi Veneciju, jer sustav naprosto nije gotov! Bilo bi to poput vožnje Ferrarijem bez kočnica.”

Da je današnje društvo postalo sterilno, pa čak i na ovakve dramatične i apokalitične situacije, govore milijuni glupavih postova i fotografija turista kojima je ova situacija dobra prilika da pokažu da su se baš oni našli u fenomenalnom beckgroundu za instagram, što naravno duboko iritira lokalne stanovnike u ovom tako tragičnom momentu. Do kojeg nivoa ta frustracija ide, kazuje i to da kada je gradonačelnik Luigi Brugnaro vidio filmski set na poplavljenom centralnom trgu Piazza San Marco sa poznatim glumcima Stefano Acorssi i Valerijom Golino (Hot Shots!), ekspresno ih je otjerao. “Nema ništa gore od toga da netko pravi špekulacije u ovom trenutku”.

Danas je ostalo vrlo malo “Mlečana” koji žive u prizemljima svojih zgrada, jer zidovi konstantnim naletima morske vode ostaju zasoljeni i oštećeni. Od 140.000 stanovnika iz 1970., broj im se smanjio na manje od 50.000. Jedan od glavnih razloga je naravno činjenica da je grad postao preskup za njegove stanovnike. Kako se godišnje na ovaj otok slijeva preko 30 i pol milijuna turista, želja za zaradom, danas je postala veliki pritisak za ovaj mali grad. Sa druge strane, venecijanski patrijarh Francesco Moraglia pregledavajući baziliku svetog Marka oštećenu visokom razinom mora, izjavio je: “Ovaj grad treba poseban međunarodni status, novu politiku i drugačiji model razvoja. Ne može ostati Disneyland rasprodan turistima. Ovo jedinstveno mjesto, ekstremni simbol ljepote dostupno svijetu, koje je odlučno da ostane dio humanizma, danas ima pravo znati određene datume i jasan put do svoje sudbine.”

Dugogodišnji klišeji navodne smrti Venecije, kao i konstantni klišeji svagdašnje smrti Sarajeva (“ovo nije više ono Sarajevo koje znam”) su rezultat dekadencije koja kako vrijeme prolazi (a prolazi baš svojski), (p)ostaje svakodnevno opravdanje za nezamislive ustupke koji dovode do drastične promjene već postojećih identiteta.

U Sarajevu su u neko mračno vrijeme knjige gorile, u Veneciji su knjige danas pod vodom… Baš kao što su onda spašavane knjige iz ognja Vijećnice (koje se gle čuda nisu vratile u svoj matični dom), danas u Veneciji knjige spašava preko 500 volontera, simbolično zvanih “Angeli dell’acqua alta” (anđeli plime). Istovremeno, ljudi kojima su data u ruke istorijsko-kulturna zdanja koja su čuvala pisanu istoriju ova dva neprocjenjiva grada, su se nažalost pokazali nekompetentni, politički podobni i pohlepni, tako da postoji mogućnost da će neke nove generacije jednog dana, gondole najvjerojatnije gledati samo na televizoru Rudi Čajavec, eksponatu jednog davnog vremena u Historijskom muzeju, onoj kockastoj zgradi tik uz Prvu transverzalu.