Prikaz knjige Miroslava Krleže „Hiljadudevetstošezdesete. Fragmenti dnevnika“, izabrao i priredio Vlaho Bogišić, Bodoni: Zagreb, 2022. Opširan osvrt autorke na ovu knjigu objavićemo u 4 nastavka: 1. O knjizi i povodom knjige; 2. Šezdesete godine: Povratak Miroslava Krleže u književnost i početak kraja njegove uloge neformalne institucije u društvenom životu Hrvatske; 3. Hrvatska nakon Karađorđeva 1. decembra 1971. (Obračun sa reformskim rukovodstvom i velika čistka u Hrvatskoj; Kontroverze oko dela Stanka Lasića Krleža – Kronologija života i rada; Posthumno rušenje kulta Miroslava Krleže); 4. Šta je Miroslav Krleža od onoga što je video i naslutio poveravao samo svojim dnevnicima?
2. Šezdesete godine
Nije slučajno objavljivanje Krležinih dnevnika upravo iz šezdesetih godina prošlog veka. Uz tridesete, šezdesete godine su najplodnije razdoblje u njegovom književnom radu. Ali i relativno najmirnije razdoblje u njegovom ličnom životu.
Čak ni Stanko Lasić nije očekivao da će Krleža „krenuti dalje u svom postupku i dati rezultate koji idu u sam vrh njegova opusa. Riječ je o trećoj knjizi Banketa u blitvi, o Zastavama i nekim odlomcima dnevničke proze. To su oni odlomci u kojima gotovo i da nema lične ili društvene anegdote, nego dominira beznađe, strah, bezizglednost, gađenje, umor“.
Šezdesete godine su i godine profesionalizacije rada u Leksikografskom zavodu. Krleža je u Zavod doveo mlade, stručne ljude. Sa suprugom Belom, dramskom prvakinjom Nacionalnog kazališta, kako piše Vlaho Bogišić, živi „u prostranoj etaži građanske vile, na osami zagrebačkog brijega, nasuprot gornjogradskim vedutama“. Boravi na Brionima. Često i dugo razgovara sa Titom. U vili Bistrica na alpskim obroncima oseća se slobodno – „ni dužnosnikom, ni dužnikom“. Kloni se vodećih uloga u institucijama, ali on je i sam institucija.
To je i vreme nagoveštaja dalje modernizacije i demokratizacije Jugoslavije. Došlo je do kritike Službe državne bezbednosti zbog njenog stavljanja iznad društva. Na talasu liberalizacije, posle uklanjanja Aleksandra Rankovića iz partijskog i državnog rukovodstva Jugoslavije, u Hrvatskoj je došlo do Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku. Krleža je bio potpisnik Deklaracije i ujedno član CK SK Hrvatske. Nameravao je da napiše knjigu o jeziku, ali do toga neće doći. Rasprava je krenula u drugom pravcu. Izgubio se meritum rasprave – ustavni položaj jezika. Problem je politizovan. Predlog za razmišljanje u Beogradu, bio je odgovor na Deklaraciju. Na Krležu je vršen pritisak da povuče potpis sa Deklaracije.
***
Pre nego što će otići Titu da ga obavesti da će podneti ostavku na članstvo u CK SK Hrvatske, ali da neće povući potpis sa Deklaracije, Krleža je posetio CK Srbije. Primio ga je predsednik Dobrivoje Bobi Radosavljević sa najbližim saradnicima. Sa velikim poštovanjem. U mladosti Radosavljević je i sam bio pod uticajem Krležinih ideja. Sada je pred sobom imao starog čoveka, koji se teško kretao i bio izmoren putovanjem automobilom iz Zagreba u Beograd. Obavestio je Krležu o tome šta se preduzima u Beogradu povodom Predloga za razmišljanje. Imao je u vidu širi politički kontekst. Posle Brionskog plenuma (1966) partija je bila pred izazovom liberalizacije društva. Partijska baza je, međutim, tražila čak i obnavljanje Golog otoka za potpisnike Deklaracije i Predloga za razmišljanje. I Krleža je govorio kratko. Rekao je da problem jezika ostaje.
***
Napisano je više istoriografskih radova o jezičkom sukobu 1967. godine. U njima je pretežno analizirana jedna strana u sukobu. Iz tih se radova takođe ne vidi meritum sukoba. Problem je bio blokiran, ali nije bio rešen. Izbiće na površinu tek posle raspada jugoslovenske države i stvaranja novih nacionalnih država, kako u nauci o jeziku, tako i u jezičkoj praksi.
***
Krležine dnevničke beleške jasno pokazuju njegov stav prema Deklaraciji. Nakon reakcije pesnika Oskara Daviča sa pozicija internacionalizma, Krleža beleži: „Jugoslavija je mala Evropa – Evropa sa više nacionalnosti i ona teži da izgradi demokratsku i centralizovanu zajednicu koja bi se bazirala na participaciji“.
Opširniji je Krležin osvrt na kritiku Deklaracije od strane Miloša Žanka. Suprotstavljajući se Deklaraciji, Žanko se pozivao na Krležine definicije „negativnog, klerikalnog, aristokratskog, filistarskog, malograđanskog hrvatstva“. Po Krleži – „hrvatstvo do danas nije socijalistički definirano, kao ni srpstvo. (…) Što se tiče hrvatstva ja sam donekle pokušao, izazvavši histeričke otpore no ovaj beskompromisni postupak u raskrinkavanju nacionalne idolatrije nitko nije primjenio odlučno i dosljedno“.
Po Krleži rasprava o jeziku ne može se odvojiti od istorije, jer to bi bilo kao matematika bez brojeva. A smatrao je da generacije hrvatske omladine ne poznaju hrvatsku istoriju. „Tokom devetnaestog stoljeća sedamdeset posto građana ove zemlje predstavlja nacionalnu nepoznanicu. Današnja omladina, na primjer, pojma nema ni o čemu što se događalo u hrvatskoj od sloma Austrije do početka Drugog svjetskog rata 1941, ali ona isto tako nema pojma šta se zbivalo u Hrvatskoj od jozefinskih dana, pa preko 1948-1968-1918. Tri poglavlja hrvatske historije, svako sa po trideset godina, od napoleonovskih ratova do Jelačića i okupacije Bosne i od Nagodbe do sloma, u nastavnom planu predstavlja epizode, kao da ovaj period nije nadasve važan za oblikovanje hrvatske nacionalne svijesti. Pedeset godina bubanja po gimnazijama – negativni rezultati. ‘Do 1918 bila je Austrija’, a što je bilo to što se zvalo Austrija, o tome pojma danas nitko nema. O periodu od početka Prvog svjetskog rata 1914. do NV SHS, do Kraljevine SHS, do 6. januara, do Kraljevine Jugoslavije (1918-1941) isto tako ne zna se mnogo, gotovo ništa. U ratu klao je fašizam, fašizam je likvidirao NOB, a pojam austrijanština, frankovština, ustaštvo, a pomalo i hrvatstvo su nastavni sinonimi’“.
***
Kao što je genij Miroslava Krleže pritiskao mali hrvatski narod koji ga je čas odbacivao, čas mu se vraćao, tako su i njegovi neobjavljeni rukopisi pritiskali njega, kao da je strahovao „da će ga zatrpati“. Govorio je (1968) Enesu Čengiću: „To su desetine kilograma papira koje sam ispisao, što nije prekriženo ostaje. To će se možda jednoga dana sve objaviti. Ali za moga života svakako neće. Ali sve treba prepisati, a ja više snage nemam“.
U izbor Krležinih dnevnika iz šezdesetih godina Bogišić unosi, prvi put, Oporuku Miroslava Krleže, književnika pisana u Zagrebu 14. lipnja 1968. Ova se verzija Oporuke imala smatrati definitivnom. Krleža piše Oporuku „takoreći u predvečerje svog drugog izleta u Rusiju za svaki slučaj, tj. za slučaj moje smrti“. Dve su teme u Oporuci: supruga Bela i neobjavljeni rukopisi. Sve što je posedovao, a to su bila uglavnom autorska prava, ostavio je Beli, koja je „od godine 1917. do danas, još od prvoga rata, pa sve do ovog ludila posle dvadeset godina bila uz mene. To nije bilo ni lako ni jednostavno, a bilo je i takvih situacija kad osim Nje nisam imao nikoga.
Što se neobjavljenih rukopisa tiče ostavljam ih u punom neredu, više od toga, u kaotičnoj zbrci, svjestan da nema lica koje bi moglo da se snađe usred ove naškrabane hartije. Da se sve to spali, što bi po mom dubokom uvjerenju bilo najmudrije, znam da je moja jalova želja, koje mi nitko živ neće htjeti ispuniti, premda bi to bilo jedino ostvarenje ove moje poslednje volje, koju, na žalost, nisam pretvorio u djelo, obmanjujući sebe da još ima vremena i za to, a nije se ostvarilo“.
Srećom, ništa nije spaljeno: pred generacijama krležologa, posebno hrvatskih, tek stoji dešifrovanje priređivanje i objavljivanje Krležinih rukopisa.