Što se neobjavljenih rukopisa tiče ostavljam ih u punom neredu, više od toga, u kaotičnoj zbrci, svjestan da nema lica koje bi moglo da se snađe usred ove naškrabane hartije. Da se sve to spali, što bi po mom dubokom uvjerenju bilo najmudrije, znam da je moja jalova želja, koje mi nitko živ neće htjeti ispuniti, premda bi to bilo jedino ostvarenje ove moje poslednje volje, koju, na žalost, nisam pretvorio u djelo, obmanjujući sebe da još ima vremena i za to, a nije se ostvarilo.“
1. O knjizi i povodom knjige
Izdanje knjige Hiljadudevetstošezdesete. Fragmenti dnevnika Miroslava Krleže u najboljoj je tradiciji visoke profesionalnosti, koja već više decenija karakteriše izdavaštvo u Hrvatskoj. Tekstove koje je izabrao i priredio, Vlaho Bogišić je svrstao u tri celine: I Dnevnik, II Građa, III Kontekst. Izdanje sadrži još i kratki biografski tekst O autoru, zatim Napomene priređivača, Tekstološke napomene, Biografske napomene, Jezičke napomene, kao i veoma sadržajan Pogovor Vlaha Bogišića. Velika je šteta što ovakvo izdanje nema i imenski registar. Pogovor je o Krležinim tekstovima u ovom izdanju, kako već objavljenim, tako i o onim koji se prvi put objavljuju, a preuzeti su iz Krležine ostavštine koja se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u Zbirci rukopisa i stranih knjiga. On je ujedno i prilog biografiji Miroslava Krleže, i to o onoj njenoj strani koja je vrlo često pretpostavljana, a nije proučavana. U Pogovoru se, ujedno, ukazuje i na širi istorijski kontekst pomenutog izdanja.
***
Krleža je o dnevničkom korpusu svoga opusa govorio Anđelku Malinaru i Enesu Čengiću, koji su brinuli o njegovoj zaostavštini. I slikaru Josipu Vaništi, koga je 1970. godine zamolio da mu izradi portret za izbor njegovih dela – pet svezaka u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Svi su oni pravili beleške o tim razgovorima. Čengićeve i Vaništine beleške delom su objavljene, dok se Malinarove čuvaju u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Sve te beleške Bogišić je koristio kao izvor u objašnjenju Krležinog shvatanja fenomena dnevnik i dnevnička proza.
U razgovoru za beogradsku Politiku (1968), Krleža insistira na tome da u zapisima „starijeg datuma“ ništa ne rekonstruiše: „svaki od tih tekstova pisan je onog dana koji je i naznačen“. Zapisivanje pojedinosti sprečavalo je njihovo zaboravljanje. Na osnovu njih bilo je moguće rekonstruisati sećanja i na događaje i na ljude. Na primer, Solun 1913. godine, ili evropska putovanja 1930-ih godina. Ali Krleža tvrdi da to nije dnevnik. Na pitanje Politike „piše li i dalje dnevnik“, on odgovara: „Pa ja, u stvari, ne pišem dnevnik“. S druge strane, Vlaho Bogišić smatra da nema dvojbe da je Krleža „čitava života vodio dnevnik, bilježio i datirao zbilju i okolnosti, pa i da je ta vrsta građe u podlozi različitih žanrovskih formi, uključujući i dnevničke zabeleške“. U svom shvatanju fenomena dnevnik, Krleža računa „s tekstom što će ga u tom obliku podijeliti s čitateljem, dakle, kao osvještenoj dnevničkoj građi“.
Na pisanje beležaka, kao osnove za dnevnike, uvek su uticale političke okolnosti, odnosno razlozi zbog kojih one nisu mogle biti objavljene. Krleža je posle 20 godina poverio Malinaru: „imam skice za čitavu galeriju naših komunističkih prvaka u prvim godinama Prvog svjetskog rata (Filipović, Đuka i Štef Cvijić, Simo Miljuš itd). Sada dotjerujem tekst o Filipu Filipoviću i vidim da sam o njemu pisao sa najviše topline, a on jeste bio vrlo simpatičan čovijek, pravi intelektualac, profesor gospodin. Nije se snalazio u našim balkanskim prilikama i jedva je čekao da se vrati u Rusiju, a tamo ga je čekala smrt. Međutim, ti i takvi tekstovi – tako kako su napisani – se ne mogu objaviti. Dosadilo mi je da već godinama samoga sebe cenzuriram“.
U to vreme, Krleža je – prema Bogišiću – bio „više redaktor vlastitog već objavljenog opusa, nego aktivni književni glas, erudit koji se povremeno javlja kao arbitar estetskih, književnih i i kulturnih pitanja. U njegovoj gesti jedva da ima ne samo polemičke, već ni prežitaka one kreativne energije, zanosne kojom se svojedobno usidrio u samoj jezgri moderne obnove nacionalnog kanona“.
***
Pod paskom partijskog aparata posle 1945. godine, Krleža učestvuje u javnom životu. Drži referat Književnost danas na Kongresu književnika u Ljubljani i na Skupu mira u Zagrebu – „angažiram se – kaže – ideološki… ali kao beletrist šutim“. Dakle, punih 20 godina. „Decembra 1939. godine – objašnjava Krleža – izlazi poslednji broj Pečata s mojim tekstom Rasulo pameti i od tada pa nadalje, što se moje beletristike tiče muk. Muk u toku čitavih dvadeset godina“.
U partiji mu sukob na književnoj levici i neodlazak u partizane 1941. godine nikada nisu zaboravljeni. Ne samo u KP Hrvatske, nego ni u KPJ/SKJ. Pedesetih godina prošlog veka studenti Beogradskog univerziteta su čitali Krležina dela. Jedna grupa aktivista organizovala je na Kolarčevom univerzitetu akademiju posvećenu šezdesetogodišnjici rođenja Miroslava Krleže. Na akademiji je govorio pesnik Oskar Davičo i upućena je poruka Krleži. Izrazio je zadovoljstvo, ali je primetio da mu je žao što poruka nije dovoljno pismena. Međutim, visoki partijski i državni funkcioner u Srbiji Miloš Minić, tada je zamerio studentima organizaciju akademije rekavši: „Bolesni Vladimir Nazor je 1941. pošao sa nama, a Miroslav Krleža nije“.
To je trajalo. Aprila 1968. godine Miroslav Krleža beleži kako mu je Mladen Iveković doneo „neuralgično poglavlje o Pečatu iz rukopisa svoje knjige Lijeva inteligencija između dva svjetska rata“, tvrdeći da mu je „ta svinjarija nametnuta“. Stavljajući te stranice rukopisa na uvid Krleži, Iveković je želeo da se zaštiti. Bilo mu je stalo da knjiga bude objavljena. Za njeno povlačenje iz štampe nije imao snage. Krleža se pitao „tko traži i tko može od njega tražiti da napiše nešto što nije istina? Na temelju čega?“.
A na pogrebu Miroslava Krleže, visoki partijski i državni funkcioneri iz Jugoslavije i Hrvatske Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Dušan Dragosavac, Cvijetin Mijatović pominjali su u oproštajnim govorima razlaz Krleže sa partijom 1928. i 1941. godine.
***
Krleža je bio svestan svoga položaja. U dnevniku je pisao: „Šta li već nije bilo zabranjeno u vezi s mojim tekstovima i zbog njih? Sloboda, Istina, Obzor, Riječ SHS, Hrvatska njiva, Plamen, Galicija, Književna Republika (1917-1927), devet knjiga Minervinog izdanja mojih sabranih dela, 1001 smrt, 1000 najljepših novela (u izdanju Ljube Wisnera, 1928), Eppur si muove (1938), Knjiga studija i putopisa (1939), Deset hrvatskih godina (1937), Filip Latinović i svih devet knjiga Biblioteke nezavisnih pisaca (1931), prve dvije knjige Glembajevih u Oreškovićevoj nakladi (1945), U agoniji, Narodno pozorište Bgd (1947), Savremena stvarnost (1933), Danas (1934), Pečat i Novi list (1937), itd, itd“.
Pod pritiskom su bili i izdavači Krležinih dela: „Šef šestojanuarske diktature Janko plemeniti Bedeković zaprijetio je Vuku Simonoviću plemenitom Vukanoviću, vlasniku knjižare Minerva, ne obustavi li daljne izdavanje mojih sabranih djela, da će potpiriti oganj pod njegovim petama, a ne samo knjigama. A tako je i uradio i Minerva se predala kod devete knjige“.
Međutim, to se nastavilo i posle šestojanuarske diktature, u diktaturi proletarijata. Povodom negativnih reakcija o Marinu Držiću, Krleža piše (26. oktobra 1967): „Pitamo se godinama, kome si pisao? Pitam se i to kada će da stigne neko prokleto vrijeme kad me nitko neće pitati zašto sam – baš danas napisao ovo, ili ono… Riječ je o nekom elementarnom nesporazumu između mene kao pisca i okoline, za koju navodno pišem. Krive su pretpostavke i krivi zaključci te ja sebe pitam, odakle sam, k vragu pao u našu sinagogu? Po svemu čini se da sam beznadan slučaj. Čitanje mojih rukopisa, nepreglednog arhiva ovih gluposti, štampanih povodom mojih tekstova, magazin su mojih zabluda i promašaja lijevih i desnih“.
Doista, ovaj trajni nesporazum između pisca i okoline, između onoga što je on pisao i što se od njega očekivalo da piše, izazivao je kod Miroslava Krleže – umor.
Nesavladiv nesporazum između kolektivizirane većine i pisca kao pojedinca, koji ume nešto što ne umeju i svi ostali, izazivao je i zavist: „Teško je ovde pisati knjigu – kaže Krleža – a pogotovu ne daj Bože, biti kompozitor“.
***
Priznati pisac, erudita, intelektualac, levičar – Miroslav Krleža je uvek izazivao kontroverze i podele u partiji i u društvu. To se neće promeniti u toku njegovog života. Ali ni posle njegove smrti. Bez obzira na sukobe uoči Drugog svetskog rata, Krleža će biti potreban KPJ kada dođe na vlast. Naročito posle sukoba sa Staljinom 1948. godine. Tada Krleža postaje važna legitimacija Jugoslavije pred Zapadom. Bilo mu je povereno organizovanje izložbe srednjevekovne umetnosti Jugoslavije u Parizu, a zatim rukovođenje Leksikografskim zavodom u Zagrebu i rad na Enciklopediji Jugoslavije. Ovaj veliki kulturni poduhvat imao je za cilj ujedinjavanje kroz saradnju republika. Podrazumevao je prečišćenost pojmova, pouzdanost kriterija i činjenica bez rigidnog ideološkog vrednovanja. Koliko se sa svim tim moglo računati u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata? Pomenuti poduhvat nije se mogao zamisliti bez Miroslava Krleže, a pokazaće se da je i sa njim realizovan sa teškoćama (Miroslav Krleža, Marginalije, 1000 izabranih komentara o tekstovima za enciklopedije JLZ, 2011). Kao glavni urednik, Krleža je vrlo uporno savlađivao nekompetentnost autora priloga, ali i pretenzije republika. Redukcija prošlosti reflektovala je, u stvari, različita shvatanja jugoslovenske države, odnosno različita očekivanja republičkih redakcija u pogledu zastupljenosti. Sa tog stanovišta, rad na jugoslovenskim enciklopedijama tek zaslužuje ozbiljno proučavanje.
***
Sa autonomijom koju je dopuštao politički monopol KPJ/SKJ Krleža je svojom intelektualnom superiornošću postepeno postajao arbitar ne samo u književnim pitanjima, već i institucija u kulturnom životu Hrvatske, pa i Jugoslavije. Hrvatski istoričari kažu vertikala (Ivana Peruško Vindakijević, Od Oktobra do otpora, 2018). Tome je, sasvim sigurno, doprineo i odnos Miroslava Krleže sa Josipom Brozom Titom. Obostrano realistički i podjednako bez iluzija. Donekle, takav je još bio samo odnos Josipa Broza Tita i Koče Popovića. Koča je Titu bio potreban kao tvorac filozofije vanblokovske spoljne politike Jugoslavije: udaljavanje od modela sovjetskog socijalizma, okretanje zapadu, saradnja sa zemljama koje su se oslobađale od kolonijalizma i razvoj politike nesvrstanosti u čemu će Jugoslavija imati jednu od vodećih uloga.
Uticaj Miroslava Krleže bio je mnogo širi. „Bio je zaštićen – kako kaže Krešimir Nemec (Što je nama ostalo od maestra s Gvozda, Best Book, 2022, br. 1) – od bilo kakve ozbiljne kritike neprobojnom mrežom: režimom kojem je pripadao, institucijama, častima i položajima. Bilo se teško, katkad, gotovo nemoguće, oduprijeti njegovom moćnom utjecaju. Afirmacija i idolatrija podrazumijevale su se kao conditio sine qua non samokritičke prakse. Formiralo se, a postupno i jasno profiliralo krležijanstvo kao svojevrsni nacionalni kult izrastao na discipliniranju i strahopoštovanju, što je jedinstveni kulturni fenomen, nezabilježen u našoj intelektualnoj povijesti“.
Do preispitivanja kulta Miroslava Krleže došlo je još za njegova života. Stanko Lasić, po Nemecu „ponajbolji poznavatelj Krležina života i djela“ pisao je još za Krležinog života o nelagodi svakog poštovaoca Krležinog dela kada se nađe pred mitom, ili kipom oko koga vlada ili šutnja, ili tamjan“. Posle Krležine smrti, međutim, demitologizacija se pretvorila u negaciju i odbacivanje. Kako to objasniti? Traženje odgovora, po mome mišljenju, zahteva analizu odnosa Miroslava Krleže prema Josipu Brozu Titu, a zatim političkog i kulturnog konteksta u kome se stvarao „kult Miroslava Krleže“. Odnos sa Josipom Brozom Titom bio je svojevrsna zaštita Miroslava Krleže i od desnih, koji su ga uvek optuživali za kroatofobiju, i od levih koji mu nikada nisu zaboravili odvajanje od zadate partijske linije. Bilo je, dakle, očekivano da posle smrti Miroslava Krleže dođe do njegove demitologizacije. Ali, o tome kasnije, a najpre o krležijanstvu i Miroslavu Krleži kao instituciji.
***
Kao orijentacija u intelektualnoj eliti, posebno među levo orijentisanom inteligencijom, krležijanstvo se javlja u prvoj Jugoslaviji. Temelji se na Krležinom književnom delu i pogledima na umetnost. Miroslav Krleža postaje neformalna institucija tek posle 1945. godine. Opet na osnovu svog književnog dela. Geneza krležijanstva i institucionalizovanog Krleže je zaista jedinstven fenomen u hrvatskoj kulturi i značajno se razlikuje od institucionalizacije Dobrice Ćosića u Srbiji.
Dobrica Ćosić je najpre bio pod uticajem Nikolaja Velimirovića, a zatim postao komunista. Tako je i otišao u partizane i sve vreme rata ostao u Srbiji. Svojim tekstovima počinje da se javlja u antiratnom omladinskom listu Mladi borac. Posle rata dolazi u Beograd, gde radi u Agitpropu CK KP Srbije. Nasuprot građanskoj inteligenciji, partija od Dobrice Ćosića stvara svog intelektualca, koji postepeno postaje njen most prema građanskoj, nacionalno orijentisanoj inteligenciji. Nastoji da se on oformi kao pisac. U tom nastojanju učestvuju pisci, književni teoretičari i istoričari. Dobrica Ćosić je do kraja života poistovećivao svoj književni narativ sa političkim narativom. Brojne političke nastupe počinjao je sa: „Ja kao pisac“.
Za književno delo Dobrice Ćosića bio je svakako potreban dar, ali je ono i proizvod timskog rada. Sam Ćosić je isticao veliku ulogu koju je u nastajanju njegovog prvog romana imao pesnik i romansijer Oskar Davičo. A Isidora Sekulić je Radovanu Zogoviću govorila da je ona bila 13. redaktor rukopisa romana „Daleko je sunce“.
Pojava prvog romana Dobrice Ćosića obasuta je velikim priznanjima i popularizacijom: uvršćivanje u školsku lektiru, brojna izdanja i visoki tiraži, dramatizacija, ekranizacija.
Upoređenje između Miroslava Krleže i Dobrice Ćosića, kao i upoređenje Dobrice Ćosića sa slovenačkim intelektualcem Dušanom Pirjevcem (Latinka Perović, Kako su se izražavali različiti politički interesi u Jugoslaviji, Polemika između Dobrice Ćosića i Dušana Prijevca 1961-1962, u: Dijalog istoričara/povjesničara, Beograd 2005), potvrđuje da se kreiranje nacionalnih identiteta značajno razlikuju na nivou elita. To objašnjava i pojavu Dobrice Ćosića, koji je – uz Nikolu Pašića – imao bitnu ulogu u istoriji Srbije 20. veka.
Dobrica Ćosić je početkom 60-ih godina u tadašnjoj podeli partijskog rukovodstva oko dalje orijentacije jugoslovenske države bio na strani Josipa Broza Tita i Aleksandra Rankovića. Zagovarao je unitarnu i centralizovanu Jugoslaviju sa jedinstvenom partijom kao vezivnim tkivom. Sa tog stanovišta dovodio je u pitanje i postojanje jugoslovenskih republika. Neće trebati mnogo vremena da u Srbiji stekne status oca nacije. To će se dogoditi posle uklanjanja Aleksandra Rankovića iz partijskog i državnog rukovodstva Jugoslavije 1966.
***
Istupanje Dobrice Ćosića na sednici CK SK Srbije 1968. godine došlo je posle uklanjanja Aleksandra Rankovića i dalo je osnovu za status Dobrice Ćosića kao zaštitnika srpskog naroda i njegovih interesa.
Pažnji Miroslava Krleže nije izmakao ovaj govor Dobrice Ćosića. U dnevničkim beleškama Krleža piše: „Kad Dobrica Ćosić upućuje svoje proglase, poslanice, promemorije partiji, to on govori direktno srpskom Narodu, Socijalističkom savezu, ili književnicima itd, on dakle upozorava javno mišljenje Srbije da je Otadžbina u opasnosti, da je Srbija izgubila Prvi, a sad je na putu da izgubi i Drugi svjetski rat. Da je ugrožen opstanak srpske Nacije, da Srbe ugrožavaju Hrvati, da je Jasenovac najveći grad srpski sa 800.000 srpskih grobova itd. On je tragedid koji piše drame, da bi se i sa scene pokazalo kako su ustaše (Hrvati) palili srpske crkve i u tome smislu već godinama djeluje narodno jedinstveno, umirujući strasti. Tu nema žankovštine da se pobuni, niti žanci zvone na uzbunu. To se samo čuje, to samo kruže glasine kako je Dobrica Ćosić opet jedan put uputio haber vezirima, neka se bogovi i veziri socijalizma malko zamisle kuda to brodovi plove… – neobična pojava za procjenu prilika i odnosa“.