Bašić: Hvar

Migrantski vodič

U Drveniku je padala kiša. Mahnula sam vozaču autobusa, pretrčala cestu i sklonila se kraj kućice za naplatu, gdje je već stajao taman i krupan čovjek koji me odmah podsjetio na nekog Grka iz Australije. Pogledao me, dvaput kucnuo ručni sat i rekao:

– Ferry’s not coming yet, ten minutes or so…

Nasmijala sam se kad sam čula naglasak:

– Melbourne?
– How did you know? But I’m also from Hvar, from here. Are you on a holiday?
– Pa zašto onda govorimo engleski?
– A činilo mi se da si Engleskinja.
– Ja sam mislila da si ti Grk iz Melburna.
– Ditinjstvo san proveja u Melburnu, al san se vratija doma.
– Ja sam se prije tri godine vratila iz Brizbejna – objavila sam ponosno.
– Sad izgledamo ka oni, e? Samo me nemoj pitat ća san se vratija.
– Ne pada mi na pamet.
– E. Vidi se da si otamo.

Upoznala sam se sa Bernardom i sjeli smo na klupu da gledamo kišno more, divimo mu se i hvalimo ga, kao da ga prvi put u životu vidimo. I on putuje za Stari Grad, a u Sućuraju ga čeka parkiran auto, tako da se ne brinem kako ću stići do Starog Grada. Rekla sam ime hotela, on se namrštio i smrsio kako je to jedna komunistička gnusoba koja niti može da živi, niti da umre, ali da je nekada bilo jako lijepo mjesto.

Na trajektu je kiša prestala da pada. Kupili smo bljutavu kafu i izašli napolje.

– Vidi kako ovo izgleda, kao neki smak svijeta – pokazala sam mu zrake sunca koje se iz mračnih oblaka okomito usijecaju u valove, ali on očigledno nije mislio tako. Umjesto toga, udahnuvši prvi dim cigarete, raspričao se o tome kako se nikada više ne bi vratio u Australiju, ni za kakve pare, niti na godišnji odmor. Nije mi se svidjelo to što ponovo spominje Australiju, pa sam ljutito rekla da ni meni baš ništa ne nedostaje i poželjela da ušuti već jednom o Australiji, kad ja idem na Hvar. U Sućuraju je veselo bacio moju torbu na zadnje sjedište i obećao mi da ću usput vidjeti svakakve divote, jer je ovo jedan od najljepših puteva na svijetu, ili se barem njemu čini tako. Sretna da sada možemo pričati o nečemu veselijem, recimo o tome kako ja prvi put u tri godine imam pet slobodnih dana za godišnji odmor, spremno sam klimnula glavom kad je našao radio stanicu i konačno, krenuli smo preko čitavog Hvara, obasjani veličanstvenim i namrgođenim zalaskom sunca. On je vozio, dok sam ja preko njegovog lijepog profila mogla posmatrati more i ustrajavati u tome da je nebo ličilo na smak svijeta.

– Otac me u Australiji tuka – rekao je iznenada dok smo prolazili između prvih polja mlade lavande. Svaki dan. Svaki dan. Ne ka šta se dica tuku, nego zapravo ka čovik čovika. Svako veće san ga mora čekat doma, ako me nema, bilo bi još gore. Tuka me remenom, bocaman, šakon u glavu. Nisan smija bižat ni skrivat se. Niti ruke nisan smija dić. Ni plakat, ništa. Pppa… pada san u nesvist… kako me i ko…oliko t..t…t…tuka.

Mucao je, bacao brze, preplašene poglede prema meni i nervozno se izvinjavao. To je u redu – rekla sam. Od mucanja se izliječio već davno, ali mu se zna vratiti, ovako, samo kada je uzbuđen.

– Nisan ga moga ničim raspoložiti, baš ničim. Jednom sam se sakrija pod krevet, nisan više moga čekat. Čujen ga kako hoda po kući i zove me. Kad je skužija di san u bisu je podiga krevet u vis ka šuferin, a ja ispod dršćen ka zec. I, ne mogu se sitit kad, ali jednu noć je doša doma i tija me udarit, ali je falija. Tad san ja puka. Osokolija se i skočija na njega, oborija ga onako pijanog na pod i krenija ga davit. Da brat nije uša, da ga nisan čuja – ubija bi ga. Sad ja znan kako neko more ubit čovika, jednostavno znan. Tad san odlučija da se vratin ovdi. Sanja san da obnovim kuću i to, ženu nisan sanja, nisan se usudija, bilo mi prekoviše. Samo da me svi ostave na miru.

Već je govorio sporije, mucanje je prestalo. Ja sam tražila maramice u torbi i plakala, jer sam se sjetila kako je i mene majka tukla, kaišem, šipkama, šakama, kako se nisam smjela braniti, kako sam smišljala kako bih je odobrovoljila i od straha sve to zaboravljala. Što sam dozivala više slika mog dječijeg tijela, glasnije sam jecala, dok me je Bernard, i sam u suzama, ali nešto pribraniji, tješio:

– Ajde nemoj plakat, čekaj da čuješ kraj priče. Prvu noć kad san se vratija, srea san svoju prvu jubav iz školske klupe Marinu. Baš se bila razvela. Ka da je samo mene čekala. Čim smo se sinjali – znali smo. Vinčali smo se i danas imamo dva sina, prekrasna, obnovljenu obiteljsku kuću od koje smo učinili mali hotel. Lipo živimo. A otac je bolestan. Brat kaže da će ga ovdi pokopati kad umre. Virovat ću kad vidin.

Oboje smo se malo umirili nakon priče o Marini, djeci i uskoro mrtvom ocu. Na malom proširenju iznad litice smo se zaustavili da zapalimo cigaretu. Izmučeni i crveni u licu, izašli smo klecavih nogu, svako u drhtavim rukama čvrsto stežući svoj paketić. Napolju nas je obišao topao i modar vjetar.

– Brat je ovo lito prvi put doša u vižite. Sidimo isprid kuće, kasno u noć, čakulamo. Mater je davno partila, on brine o ocu. Posjeti ga u staračkom domu, odnese mu štagod od potribe. Ja mu kažem: ti si mlađi i mudriji od mene. I plemenitiji. Divin ti se šta si mu oprostija. Skužaj šta ti ne pomažen, ali bolji si čovik od mene. A on će meni: A ja se divin tebi, jer si ima hrabrosti da ga udreš i odeš. I danas, jer imaš hrabrosti da mu ne oprostiš. Nisan ja nikome ništa oprostija, ja samo činim šta triba.

Uveče smo stigli ispred mog hotela. Bernard mi je tutnuo svoju podsjetnicu i rekao da sljedeći put obavezno dođem kod njega. Zagrlili smo se, izvadila sam torbu, mahnula mu i pretrčala ulicu do recepcije.

Na recepciji mi je majčinski ljubazna žena ponudila mapu hotela. Prstom sam pokazala sobu koju ću uzeti, kao da biram najbolje mjesto u kinu – samo što je na mapi tamo gdje stoji filmsko platno pisalo: MORE, DAS MEER.
Bacila sam torbu u sobu i odmah izašla iz hotela.

U prvoj kafani na pustoj ulici, dva muškarca su se glasno prepirala sa trećim, starim Nijemcem, koji nije razumio skoro ni riječ od onoga što su mu govorili. Ponekad bi se smilovali i rekli: Uli, jebali te gejevi, fak gajs, a Uli bi im dobroćudno odgovarao:

– Wo lebt ihr, in der Steinzeit? – i držao se za stomak dok se smijao.

Nasmijala sam se i ja, Uli me pitao razumijem li ga, klimnula sam glavom, na što je poručio da ovoj dvojici prenesem kako su pećinski ljudi i da neće više da se druži s njima.
– Reci ti njemu da ga jebala Europska unija!
Rekla sam Uliju da ga jebala Europska unija.
– A di su moja ljudska prava?
Pitala sam Ulija a gdje su ljudska prava ovog čovjeka ovdje.
– Ti si muškarac i nigdje na svijetu ti nisi ugrožen – kazao je Uli, na što se ovaj okomio na mene i u brk mi skresao da je ugrožen, jer ga hotel nije platio što svira i uveseljava goste, brine se za svakoga, pa i ovog ljubitelja pedera ovdje, neka ih vodi kući, jebo ga Helmut Kohl i Europska unija!
– To nema veze sa ljudskim pravima! – pobunila sam se.
– Zasto Helmut Kohl? – dodao je Uli.

Konobar je svima donio vino i špil karata i izgubio se. Uli je podijelio karte, hand se piše sto pedeset ili dvjesto ako si pun. Muzikant je predstavio društvo: ovo je Uli iz Leverkusena, koji je prije 30 godina bio na otvaranju hotela i od tada svake godine dolazi na Hvar, ali van sezone, jer bježi od ljudi. On je iz Splita i svira u hotelu, a ovaj do njega je lokalni i on će mi slomiti srce, neka pitam stotine Njemica. Ovaj do njega je obećavajuće namignuo.

– A ti?
– Ja sam došla da pobjegnem.
– Od čega?
– Od prevođenja. Ja sam prevodilac.
– Ništa onda, Uliju ćemo povezat gubicu, ionako priča pizdarije – rekao je Muzikant i tresnuo dvicu na stol.

Mina BAŠIĆ: Migrantski vodič

Bašić: Fotorobot
Bašić: Sveta tri kralja
Bašić: Babylon
Bašić: Na današnji dan
Bašić: Migrantska bajka
Bašić: List
Bašić: Autobus
Bašić: Zatvaranje neba
Bašić: Köln
Bašić: Karadeniz bölgesi
Bašić: Hor
Bašić: Sahrana
Bašić: Hvar II

Miljković: Balada
Bektaš: Sladoled
Platon: O ljubavi