Migrantski vodič
Sjedile smo ispod drveta u botaničkoj bašti QUT univerziteta, pored rijeke Brisbane, usred najvećeg januarskog ljeta. Ispred njenog lica vrtila sam veliki srcoliki list:
– List. Liiiist.
– Leaf – rekla je Ema veselo.
Tada sam prvi put pomislila: U pravu si. Ovdje ti neće zatrebati list. Kora, latice, prašnik, korijen – možda te riječi nikada u životu nećeš izgovoriti. Ne izgovaram ih ni ja, godinama. Samo pomislim: list. Ako sam s nekim, prevedem se i kažem: leaf. Kasnije sam i njoj počela prevoditi, ali me više izgleda nije slušala. Govorila je na engleskom, a moje prevode prihvatala kao ptičju muziku iz osjenčene pozadine drveća i lišća. Kaže da voli naše riječi „voda“ i „buka“.
Vodim te u Bosnu, rekla sam joj. Ja sam se rodila tamo i tamo živi moja i tvoja porodica. Danima sam joj pričala. Nisam bila sigurna je li razumjela nešto od onog što sam govorila. Izgledala je nezainteresovano, kako samo djevojčice od četiri godine mogu izgledati kada češljaju rep nevidljivog ponija. Na kraju sam počela da lažem.
– Tamo ima najbolji sladoled na svijetu!
To joj se svidjelo. Ja sam se ponadala, a ona je bila vesela jer je vidjela da sam ja vesela. Sve je u redu. Ona će, kada se vratimo, do sljedećeg puta sve zaboraviti.
Moja majka je stavlja u krilo i miluje po kosi:
– Draga moja Ema, mila, lijepa.
Ema joj naslanja glavu na rame, kao da će zaspati.
– Vidiš, ona ne razumije, ali će prepoznati da je to nešto lijepo – kaže majka.
Stan u Trebinju je prepun; dolazi moja sestra, njen muž i dvoje djece. Majka zaboravlja na finoću i glasno se dogovara oko ručka. Lazar pali televizor da gleda svjetsko prvenstvo u fudbalu. Pravim na kauču mjesto da sjedne očuh; on stoji iznad mene, pokazuje rukom na ponuđeno mjesto: neka, neka, sjedi ti samo – a Ema počinje da plače jer misli da očuh viče na mene. Why is he mad at you? Zašto Ema plače? He is not, sweetie, misli da vičete na mene, odjednom svi viču jer svi hoće da pokažu Emi kako nisu ljuti, ona sve glasnije plače i sad je već strah. Sjedam pored očuha i grlim ga, zagrli i ti mene kažem mu, grlimo se, Ema gleda u nas kao u scenu iz horor filma, uzimam je i nosim u kupatilo, zaključavam vrata i sjedam s njom na pod. Prevodim joj polako šta je deda rekao. Objašnjavam da je gluh, da samo tako govori i da nas sve puno voli. I nena je gluha, kaže ona, svi su gluhi.
U gradu se pretvaram u turističkog vodiča: prevodim joj šta je prodavačica rekla, objašnjavam da je „đe si“ isto što i „kako si“, pokazujem na rijeku i kažem ponosno:
– This is Trebišnjica.
– But how do you know that? – gleda u mene nepovjerljivo.
Shvatam da je ime komplikovano i dogovaramo se da rijeku od sada zovemo voda. Počinje da pada kiša, zaustavljam taksi i, dok se na zadnjem sjedištu još borim s torbom i njenim mokrim cipelama, ona oduševljeno pokazuje naprijed, prema vozaču.
– X marks the spot! It's the X from a treasure map!
X na gusarskoj mapi je povelik krst koji se klati na retrovizoru.
Prevodim joj dječije emisije, svaki dan ispočetka objašnjavam da i ja imam tatu i mamu, pa i sestru i brata. Noću ležimo u mraku, slušamo djecu kako igraju fudbal na igralištu ispod prozora, a ona me moli da od sada pričam samo njenim jezikom. Da pokušam i ostale naučiti da govore. Kad je dobro raspoložena, učimo imena voća: jabuka, jagoda, pipun. Grlim je i govorim joj: It makes me happy when you do that.
Ujutro, prije vrućine, pijem kafu na balkonu. Ona sjedi pored mojih nogu i igra se stravičnom unakaženom lutkom Else iz kineske prodavnice i pjeva: Let it go, let it go.
Ispod balkona stoji dječak u plavom šorcu, s loptom ispod ruke i glave podignute prema balkonima uporno doziva:
– Maaajko!
– Let it go!
– Majko!
– Let it go!
Ema preuzima ulogu prevodioca i mirno objašnjava:
– He is calling Michael. Miiichael!
Svaki dan mi izgleda da ona razumije više a ja manje. Bježim u kupatilo, zaključavam vrata i, kao i uvijek, razbolijevam se. Počinje glavobolja od koje mi se povraća, smetaju mi svjetlo, buka i julska sparina. Jedem trule maline i povraćam; tuširam se dok iz mašine za veš u kadu ističe crna vruća voda. Jedem kifle i pavlaku jer sam to voljela kao dijete. Bježim u sobu, zatvaram vrata da ne čujem djecu koja uporno dozivaju majke, navlačim zastore i plačem na posteljini od sitnih ruža kao bolesno dijete.
– Mama!
Ema doziva ispred vrata, uporno. Puštam je unutra u sparnu i mračnu sobu.
– Why are you sad?
– Nisam tužna, kažem, boli me glava.
Oprezno prilazi, stavlja laktove na rub kreveta i miluje me malim nalakiranim rukama po kosi. Počinje da pjeva, uz melodiju Let it go:
Jabuka
Jagoda
Pipun
Đesi