Bašić: Köln

Migrantski vodič

U Köln sam prvi put otišla zbog intervjua za mjesto u Medicinskoj školi Schwester Blandine Ridder Schule, koja se nalazila preko puta St. Antonius Krankenhaus u Bernhard Strasse. Imala sam dovoljno novca za kartu Rhede–Köln–Rhede, a Darko je iz tegle u kojoj je štedio kovanice od pet maraka izvadio dvije: jednu za cigarete, drugu za sendvič, ako ogladnim. Darko je jedina osoba koja je štedila u kovanicama od čak pet maraka, i to u najobičnijoj staklenoj tegli, koja čak nije imala ni poklopac. Niko drugi koga sam poznavala u mom  životu nije štedio.

Na mostiću ispred glavne zgrade, u mršavom kaputu, čekao me Ergul. Rekao je da se kod njega u Turskoj prosipa voda kada neko krene na važan put, ali u smrznutoj ruci držao je samo pivo, pa je prosuo jedan gutljaj za mnom i mahnuo:

– Emine viel Gluck, inshallah.

Drugi Turčin, koji je stajao pored njega, preko zaleđenog potoka veselo se proderao da u Düsseldorfu na željezničkoj stanici obavezno obratim pažnju na prozor broj 8 –  tu ga je odveo amidža da izgubi nevinost.

– Ona se zvala Jasmin! Mahni jednom Jasmin, Emine!

U vozu sam pokušavala da se pripremim za intervju, ali sve je oko mene bilo manje mučno od toga. Počešljane njemačke šume i crna polja premazana lakricom, mokri krovovi i dva automobila parkirana ispred bijele kuće sa bijelom lampom u prozoru. Zapamti da jednog dana imaš bijelu lampu u prozoru jer je lijepo, rekla sam sebi.

– Zašto želite da postanete medicinska sestra?

– Ne želim, ali od sljedeće godine sam na ulici ako me vi ne primite. Darko odlazi u Australiju, ostaću sama. U Mostaru sam dvije godine išla u medicinsku školu, koju sam mrzila, pa je logično da nastavim. Ja sam na praksi u bolnici bila prva koja je trčala da se ispovraća u zahodu, ali to nikad nisam smjela reći majci jer bi me smatrala nesposobnom za život. Sljedeće pitanje.

Na željezničkoj stanici u Düsseldorfu pogledala sam prozor sa velikim brojem 8, ali nisam vidjela nikoga. Možda je Jasmin za praznike otišla kući?

Bližio se Božić i obavezni praznici, internat će biti zatvoren a ja nisam imala gdje da odem.

Za Uskrs sam bila kod Waaffe, marokanske prijateljice, čiji se brat trljao između nogu i oblizivao u mom pravcu svaki put kad bi Waaffa otišla u WC. Njena majka je žalila za Kazablankom i pokazivala mi fotografije kuće s mozaikom u kojoj je rodila Waaffu i Idrisa. Jednoga dana, rekla je, kada se ja vratim svojoj kući, svojoj ću majci pričati kako sam bila kod neke marokanske porodice i nisam htjela ništa pojesti. Meni ni na pamet nije padalo da to ispričam svojoj majci – mada sam nekoliko godina kasnije ipak ispričala baš njoj, koristeći iste riječi: ne zbog moje majke nego da ispunim proročanstvo gospođe Moussa, a mojoj majci se priča svidjela.

– Amina, reći ćeš mi kad budeš gladna?

Obećala sam da hoću, ali  nije bila zadovoljna. Pozvala me u kuhinju, pokazala frižider, rekla nešto na arapskom i zahtijevala da ponovim rečenicu. Ponovila sam: Ena uridu en enem.

– To znači: „Ja sam gladna“. Tako. Sad me u dva ujutro možeš probuditi. Samo gledaj da mi to kažeš na arapskom, ne volim kada me bude na njemačkom.

Nisam je probudila u dva sata ujutro, ali je mene probudio Idris, koga smo Waaffa i ja siktavim šapatom istjerale iz sobe njegove sestre.

Otac je gledao satelitski program i pitao pušim li: svi iz Bosne puše jer im je teško.

– Za Bosnu su krivi Gorbačov i sile pakla, ali prvo Gorbačov, i neka ti niko ne kaže drugačije!

Ostatak je na arapskom objasnio Idrisu, koji je nezainteresovan šutio.

Zatim smo oboje zapalili po cigaretu, a ja sam zlobno otpuhivala dim u pravcu Idrisa, koji nije smio pušiti pred ocem.

Za praznike prije toga bila sam kod prijateljice iz Bosne. Ona i majka su bile u jednom logoru, otac i dvojica braće u drugom. Postojao je još jedan brat, koji je otišao u Ameriku i nakon toga se nikad više nije javio. Otac je ljutito slušao bećarce s nekih starih kaseta i meni dopuštao da s njim pušim, dok su se ostali krili u sobi na tavanu. Gladio je podlaktice, kao ugarak crne od ugašenih cigareta. Najmirnije sam sjedila pored njega i slušala, ali sjećam se samo jedne rečenice koju mi je uputio:

– Uvijek prvo uzmi čašu vode prije nego što zapališ. To će ti spasiti pluća.

Kod njih sam bila slobodna sama otići u kuhinju, u kojoj nije bilo bogznašta. Maštala sam da je ovaj ljutiti sasušeni logoraš moj otac, jer me ništa pitao. Njegove sinove nisam zanimala. Prolazili su pored mene kao pored neugledne rodice, jer sam za njihov ukus bila premršava, a njima je iznad kreveta visio poster oble Dragane Mirković.

– Samo nemoj pred njim govoriti otac nego babo – šapnula mi je prijateljica jedno veče. Nije mi smetalo da oca smjesta zamijenim babom.

Prije njih sam za praznike nekoliko dana bila kod bivše profesorice hrvatskog jezika, koja mi je često posuđivala knjige: Ansichten eines Clowns. Ona me upisala u internat rekavši mi da još jedno pametno dijete iz izbjegličkog kampa, Darko, već ide na taj Klausenhof. Njena kćerka je s dečkom bila na Tibetu, a ona je imala mali bijeli stan u kojem me ostavljala potpuno samu. Po čitav dan sam sjedila u kadi i pjevala. Sjeti se da jednog dana u svom stanu imaš staru šivaću mašinu i orhideju, pomislila sam šetajući gola po hladnim pločicama u dnevnom boravku, čitajući po tri knjige iz njene biblioteke istovremeno.

Prije profesorice jedno vrijeme sam bila kod porodice Spehr iz Leverkusena. Dr. Spehr mi je dozvolio da spavam u sobi njegovog sina u potkrovlju, koji je to ljeto otišao s djevojkom u Gvatemalu. Na stoliću pored kreveta stajala je njihova nasmijana fotografija sa skijanja: oboje su imali isti razmak između prednja dva zuba.

Kod njih niko nije govorio o hrani, ni o cigaretama. Baka Spehr je radila u Crvenom krstu i jednom mi je donijela crni kožni mantil, koji su godinama svi zvali Gestapo mantil. Kasnije je taj mantil postao moja vjenčanica.

Voz je ulazio u stanicu; 4711 Echt Kölnisch Wasser, a ja sam u žurbi postavila sebi još samo jedno probno pitanje: Da li ste katolkinja?

Bliži se Božić, a ja više nemam gdje prespavati. To sam napisala u pismu socijalnom radniku u Leverkusenu, zamolivši da me smjeste u neki izbjeglički centar preko zime, ali mi niko nije odgovorio.

Izašla sam iz voza, prešla nekoliko metara do platoa, pored pijanaca i njihovih sivih pasa, ušla u Katedralu i zadivljeno pogledala strop. Odlučila sam da se pomolim Bogu i zapalim sebi svijeću. Sjela sam ispred desnog oltara, koji je prikazivao razapetog i strašno mršavog Isusa iz čijih rana je curila krv i stisnula sestrinog plastičnog Garfielda kojeg sam čuvala u džepu:

– Bože, pomozi mi da ostanem u Kölnu i da za Božić ispadne neki klinac i za mene. Hvala.

Razgovor je bio zakazan u četiri sata, a Bernhardt Strasse sam našla lako: izađe se na stanici Weisserhauser Strasse pored Rajne, onda ulicom pravo sve dok se na lijevoj strani ne ukaže betonska kocka u kojoj stanuju učenice Schwester Blandine Ridder Schule. Dobar dan, ja sam došla zbog intervjua. Dobar dan, ja imam intervju u četiri sata. Dobar dan, ja se zovem, ja imam intervju. Dobar dan, ja nisam katolkinja, neću da budem medicinska sestra, imajte milosti.

Schwester Raphaela pojavila se kao lik iz crno-bijelih filmova: bila je u kasnim tridesetim, visoka i lijepa kao nečija majka iz magazina. Da sam ja ovako lijepa, sigurno ne bih bila časna sestra, pomislila sam. Ispričala sam joj da sam se prijavila jer sam već završila pola medicinske škole, da me taj posao uvijek privlačio i da imam solidno predznanje. Logično je za mene da nastavim tamo gdje sam stala.

– Da li ste katolkinja? – upitala me nakon što je odslušala moju uljepšanu izbjegličku priču.

– Nisam, ali meni to ne smeta – odgovorila sam.

– Nama je jedino važno da vjerujete u Boga.

– Vjerujem – slagala sam.

– Lijepo – rekla je ona toplo. – Imate dobre šanse da budete primljeni.

Na povratku iz Bernhardt Strasse opet sam otišla u Katedralu, kleknula pred istog Isusa i rekla mu:

– Imam dobre šanse da budem primljena. Hvala ti, efikasni katolički Bože, i za svaki slučaj se zahvalila i sestrinom narandžastom Garfieldu u džepu.

Ostalo je još samo da nađem porodicu s kojom ću provesti Božić.

Bašić: Fotorobot
Bašić: Sveta tri kralja
Bašić: Babylon
Bašić: Na današnji dan
Bašić: Migrantska bajka
Bašić: List
Bašić: Autobus
Bašić: Zatvaranje neba
Bašić: Karadeniz bölgesi
Bašić: Hor
Finci: Ovim redom
Online izložba