Migrantski vodič
Bilo je to davno, prije mnogo godina, u zemlji koja ne može biti dalje od nas. Tamo je uvijek zima, baš kao što je kod nas uvijek ljeto, i uopšte, tamo je sve naopako i drugačije. Kada pogledaju u noćno nebo, ljudi te zemlje vide isti mjesec koji i mi gledamo, samo ga oni vide okrenutog naopako. Oni bi se vrlo iznenadili kada bi im mi rekli da je u januaru planeta Zemlja najbliža Suncu, jer je kod njih baš tada najhladnije. Snjegovi padaju sve do marta ili čak aprila, kada kod nas počinje jesen. Osim toga, naša Australija je spasila tek mali broj izbjeglica, a njihova Norveška mnogo. Meni su ovo ispričale izbjeglice sa sjevera i oni kažu da je priča istinita, samo imaj na umu da ipak nije bio januar.
Na jednom ostrvu u Norveškoj, čija tačna lokacija se drži strogom tajnom, živjelo je malo selo od 300 tek pristiglih izbjeglica. Živjeli su u dugim drvenim kućama koje su čak i u kupatilima imale alarme protiv požara, pa su izbjeglice često morale izlaziti napolje, na ledeni, slani vjetar. Vjetar je puhao dan i noć i bio je toliko hladan i dosadan, da su im često trebale dvije kafe vremena da zapale cigaretu, ali oni se nisu predavali. U jednoj takvoj noći, zamisli djevojku u prevelikoj očevoj jakni kako stoji pored mora i pokušava zapaliti cigaretu. Upaljač kao mali svjetionik, svako nekoliko sekundi šalje poruke moru, a onda duhan konačno prihvata plamen.
Djevojka cupka od hladnoće i žarom upaljene cigarete crta krugove u tami. Odjednom čuje glas; neki ljutiti povik. Okreće se, ali mala plaža je pusta, a glas dolazi iz vode i vjetra. Iz morske tame se pojavljuje slabo svjetlo, pa nešto jače, još glasova i čamac. Ko je u čamcu? Čekaj. U čamcu mladići, sve ljepši od ljepšeg. Kada su je vidjeli, bili su jako sretni, a ona je brzo ugasila onu cigaretu. Za prvim čamcem su išla još dva, također puna promrzlih i mladih mornara. Prvi od njih je izašao, uhvatio je za ramena i ona je na trenutak pomislila da će je poljubiti. Ipak, izgleda da je samo želio postavljati pitanja.
– Ne razumijem te! – rekla mu je – mi smo tek prije četiri mjeseca došli ovdje.
Mornari su zastali, zaprepašteni. Bili su sigurni da će iz ledene vode izaći na norveško tlo, ali sada više nisu znali šta da misle. Možda su izašli u nekom drugom vremenu? Moža je djevojka samo utvara? Umjesto odgovora, ona ih je povela do prve kuće. Slijedili su je u potpunoj tišini, pitajući se da li je zbilja stvarna. Pred vratima je snažno pokucala.
Na njihovo još veće iznenađenje, sa druge strane se čulo:
– Što nisi ponijela ključ?
Na vratima se pojavio visoki, zbog nečega namrgođeni čovjek, počešao se po stomaku i zinuo. Djevojka, pomalo razočarana jer očevi obično znaju pokvariti čaroliju samo reče:
– Tata, ovo su brodolomnici.
Mladići su ponovo pokušali razgovarati, ali su od čovjeka na vratima dobili sličan odgovor:
– Ne razumijem, žao mi je! Uđite!
Mornarima je bilo vrlo loše od ovoga, ali su ipak ušli. Naravno, vrata ostalih kuća su se brzo pootvarala i sa svih strana izlazili su strani ljudi i žene i na čudnom jeziku vikali na mladiće. Vukli su ih za rukave, uvodili u tople sobe i iz ormara vadili odjeću. Uključivali su fenove, nasipali čorbe, iznosili bijele loptice čarapa, prstima pokazivali na grudi i unosili se im se u lica: Bosna! Naselje je oživjelo, svijetla su se palila, starci i bebe se budili iz sna, u svim kuhinjama se pravilo nešto za jelo. Konačno, pojavila su se djeca, prvi migrantski prevodioci i veze između svjetova, i mornari su od njih saznali da su u Norveškoj.
Kasnije je, naravno, priređen veliki bal u čast spasilaca. Dovedene su televizijske kamere i fotoreporteri. Bilo je tu govora, zahvala, hrane, pića, nekoliko njih se čak i napilo i zapjevalo malo glasnije. Žene su se pojavile sa novim frizurama i cipelama, djeca su se igrala oko stolova i kao i obično, prevodila. Sigurno te zanima šta je bilo sa djevojkom sa upaljačem? Onaj mornar je svu noć pokušavao da je prepozna među ljepoticama u svečanim haljinama. Pa ti već spavaš? Drugi put, onda.
Good night, Ema.