Migrantski vodič
Stavila sam ključ sa velikim drvenim privjeskom na stol i otišla u kupatilo da ipak provjerim tuš. Možda je Uli u pravu. Sve je izgledalo staro i istrošeno, ali ispravno. Soba je imala prelijep pogled na more a na balkonu mali stol sa pepeljarom. To je sve što sam trebala. Napolju me dočekao isti vjetar kao na hvarskoj cesti, a u hodniku hotela, dvije pijane starice su se i dalje glasno svađale. Njihov naglasak nije bio kao Ulijev, onaj iz Nordrhein-Westfalena, kako sam se sjećala, nisu me podsjećale na govor pacijenata u bolnici i staračkom domu. Uli je zvučao previše poznato i nekako zastrašujuće, kao uspavanka u horor filmu. Bio je toliko sumnjivo ljubazan, da me iz turistkinje polako pretvarao u izbjeglicu. Ne znam da li je to bio njegov osmijeh ili naglasak.
U čekaonici Sozialamta u Leverkusenu, slušala sam nekog čovjeka kako se pokušava svađati sa socijalnim radnikom čiji se glas uopšte nije čuo, ali ja sam znala kako on izgleda: sitni prosijedi čovjek u četrdesetim, sa osmijehom lasice i šoljom kafe na kojoj piše da mrzi ponedjeljke. Tih mjeseci sam kod profesorice Stipetić prvi put čitala dnevnike Ive Andrića, one u kojima sa gorčinom opisuje ton kojim su mu se obraćali njemački zvaničnici: taj ton, napisao je, bolit će ga do kraja života, on zna šta taj ton znači, oni tačno znaju kako i zašto ga koriste. Snishodljivi, nadmoćni njemački ton koji je snažniji od svake naše psovke, čovjeka u sobi je dovodio do očaja, koji je bio uvećan time što je njemački jezik govorio jako loše, pa se iz sobe na kraju čulo:
– Aber, bitte… to mi je kćerka iz prvog braka, meine Tochter, ich brauche… ich mache… eine neue, šta mi se smiješ, jebem li ti majku!
Vrata su se otvorila, provirila je ljutita, čupava glava čovjeka koji se svađao sa Herr Finnom:
– Ima li ko da zna pričati ovdje?
Sjela sam preko puta Herr Finna, koji mi je uputio dug pogled i iz nekog razloga se nasmiješio sebi u bradu.
– Reci ovom gospodinčiću, prvo, i osnovno – vikao je čovjek, stojeći iza mene, mašući rukama, previše uzbuđen da sjedne, dok ga je Herr Finn gledao pogledom najčistije mržnje, smiješeći se bez zuba i glasa.
– Da ja ne govorim dobro, ali nisam ni glup, ni mentalno poremećen!
Pitala sam ga kako se zove.
– Govno… Mirsad – odbrusio je.
– Herr Mirsad sagt, er spricht Deutsch nicht so gut, aber er ist nicht dumm.
– A ni… ? – cijedio je iza mene, nezadovoljan prevodom.
– A ni šta?
– A ni mentalno poremećen! – Izgubio je strpljenje.
– Und auch nicht geistesgestört.
Oboje smo ušutili i pogledali Herr Finna, očekujući neku reakciju na sve ovo. Zurio je u nas nijemo, bez osmijeha, pa čak i bez prezira ovaj put. Izgledalo je da zaista ne samo da mrzi ponedjeljke, nego i sve nas i svoj život.
Herr Finn mi je rekao da ostanem sjediti u stolici.
– Pozvao sam vas zbog jednog administrativnog previda – rekao je.
– Jeste li primili moje pismo? Ja nemam gdje da budem preko zime – prekinula sam ga – Klausenhof se zatvara, već sam ih pitala, ne mogu mi dopustiti da ostanem u Rhedeu.
Listajući moj dosje zastao je tačno na mjestu gdje je stajalo moje pismo. Mogla sam vidjeti svoj rukopis i još jednom se pokajati, jer je pismo bilo predugo, ali on me pogledao pravo u oči i rekao:
– Ne. Nisam dobio pismo.
Već sam počela plakati. Ovaj put me ranije uspio rasplakati. Držala sam se za stolicu, očiju širom otvorenih da mi ne ispadne suza, kao zaprepašteni luđak. I starice sa kojima sam kasnije radila su imale svoj ponos. Ujutro, dok sam ih tuširala, izvinjavale su se i lagale kako im se to nikad nije desilo, dok sam ja, do lakata u govnima lagala da to nije nikakav problem. Herr Finn je bio drugačiji, on je uživao u svojoj moći nad nama. Smješkao bi se svojoj šolji za kafu, dok su ljudi iz njegove kancelarije izlazili uz psovke i suze.
Nastavio je da lista, očigledno nezadovoljan time što sam prekinula njegovu rečenicu. Udahnuo je:
– Vi ste, u periodu od četiri mjeseca od Sozialamta u Leverkusenu dobijali mjesečni iznos od 150 DM. Međutim, pošto ste trajno smješteni na Akademie Klausenhof, Rhede, gdje vam je obezbijeđena i hrana, imate pravo na iznos od 100 DM mjesečno. Iznos od 200 DM ćete morati vratiti.
Konačno je podigao pogled sa papira.
– Razumijete li me?
– Razumijem, ali nemam 200 maraka da vam dam.
– Taj iznos ćemo oduzimati od vaše socijalne pomoći. Želite li da vam uplaćujemo 50 DM naredna 4 mjeseca ili…
– Ne želim – Ich habe keine Familie hier, Sie wissen das…
Gledao me. Plakala sam, crvena u licu, jer sam znala da ću nekako morati vratiti 200 maraka. Možda mi dopuste na 6 mjeseci?
– Šta se smiješ, jebem ti majku – rekla sam suho, gledajući ispod stola, ne očekujući reakciju.
Nakon toga sam htjela izaći napolje, na ulicu, ali nisam mogla. Još uvijek nisam imala gdje da spavam preko zimskog raspusta. Dogovorili smo se da mi svakog mjeseca uzimaju 20 maraka, dok ne isplatim sve. Herr Finn je zadovoljno rekao da sada kada smo riješili taj problem, možemo i sljedeći.
Božićne praznike ću provesti u izbjegličkim kontejnerima u Wiesdorfu, kod jedne katoličke porodice iz Bosne. Dao mi je njihovu adresu i ime i prezime nekoga od njih.
– Vi ste muslimanka? – pitao je.
– Jesam – odgovarala sam sa dlanom na čelu i glavom na koljenima, ljuljajući se na stolici, spremna svakog časa da skrenem s uma.
– Nadam se da ćete se lijepo slagati – rekao Herr Finn i uz pobjednički prasak zatvorio moj dosje:
– Einen schonen Tag noch.
U Wiesdorfu sam lako našla naselje napravljeno od kontejnera poslaganih jednih na druge u obliku slova U. Pitala sam dvojicu dječaka koji su se tukli plastičnim mačevima za broj moje porodice. Psujući jedan drugome majku i Allaha na njemačkom, doveli su me do vrata, koje je otvorila djevojka mojih godina. Napolju se već smrkavalo, puhao je leden vjetar i jedva sam čekala da me pusti unutra. Rekla sam joj kako mi je žao, ja nisam ništa kriva, meni samo treba krevet da prespavam. Čim se raspust završi, vraćam se u internat.
Ona je odmahnula rukom da je sve u redu i da zna kako nisam ja kriva i pustila me unutra. Kontejner se sastojao od jedne sobe, napravljene da izgleda kao dnevni boravak. Dva kauča sa prebačenim smeđim dekama, između njih sto i zdjela mandarina, posteljina i koferi složeni do plafona u ćošku, kao i obično. U drugom uglu, stajala je jelka okićena fotografijama nasmijanih ljudi. Pretpostavila sam da je to njihova porodica iz Bugojna.
– Imam još dvojicu braće, u školi su, mama je otišla da čisti kod svoje Frau – nasmijala se – Evo kako ćemo spavati.
Probudio me krik. Skočila sam iz kreveta i upalila svjetlo u strahu, misleći kako je Uli otključao vrata sobe i sada stoji nad mojim krevetom, crven u licu, sa onim jezivim osmijehom dobroćudnog čovjeka i kriješti. Kad sam se uvjerila da ga nema pod tušem i da su vrata zaključana, zgrabila sam novu kutiju cigareta iz torbe i izašla na balkon. Napolju su, pod mjesečinom i žutim okruglim svjetiljkama, šetala tri pauna. Jedan od njih je ispuštao nebeske krikove.