Migrantski vodič
Jednom sam bila članica crkvenog hora.
Sebastijan je bio smeđi tužni Poljak čiji su se roditelji razveli kada je imao samo pet godina, a njega ostavili da živi kod bake u Szczecinu. Baka je bila veoma stroga katolkinja, pa je Sebastijan svaki put kad je napušen zaneseno pjevao Laudato sii o mio Signore, sve dok ga Schwester Raphaela nije čula i odlučila da Laudato sii uvrsti u naš crkveni horski repertoar. Nedjeljom ujutro, neokupani i mamurni, u tom horu pjevali smo Mahesh, Yeliz, ja i, naravno, oduševljeni Sebastijan.
Schwester Raphaela je energično dirigovala dok me je Yeliz na kraju svake izvedbe krvnički štipala i šaptala:
– Estagfiirullah, abla, nicht war?
Poslije hora, Yeliz nas je vodila u turski geto, gdje smo se hranili kod njene majke. Sebastijan je vrlo brzo postao njen miljenik jer je bio loše obučen, kulturan i unjkavim glasom i biranim izrazima je hvalio ćufte. Prevršio je svaku mjeru kad je rasplakao sažaljivu Melahad tako što joj je ispričao kako su mu se tata i mama razveli, i kako je morao živjeti kod siromašne bake, i kako je to ipak sve u redu jer ga je baka voljela najviše na svijetu. Iako je Melahad porubom jašmaka već brisala suze, odlučila sam se osvetiti Sebastijanu i rekla kako su se moji roditelji razveli kad je meni bilo godinu dana i kako mi se u šesnaestoj i država razvela, a nena umrla na samom početku krvavog rata, na što je Mahesha usred zalogaja napustila njegova tajanstvena smirenost, pa je rekao neka neko od nas pokuša biti hindus u Kandaharu, kako je njemu čitava porodica pobijena, kuće i hramovi spaljeni, kako su opljačkani i protjerani da se više nikada ne vrate, kako je njegova baka umrla od tuge u Solingenu i sada na svijetu postoji samo on, Mahesh – što je, naravno, bila laž jer su njegovi roditelji živjeli u Rodenkirchenu i imali malu prodavnicu iz koje nam je Mahesh svako malo donosio namirnice – ali je toga dana dobio najveći kolač, a Melahad mu je u hodniku, dok smo se opraštali, u džep jakne potajno tutnula zgužvan novac.
Sljedeće sedmice smo ponovo pjevali Laudato sii. Schwester Raphaela zaneseno je dirigovala, a Yeliz usnama prinosila nevidljivu kašiku, dajući nam do znanja da smo opet pozvani na ručak.