Bašić: Karadeniz bölgesi

Migrantski vodič

Melahad se vratila u Giresun i poručila kćerima: ako hoće da je vide, neka dođu na obalu Crnog mora.

– Ja ne znam šta sam tamo uopšte radila – rekla je za posljednjih četrdeset godina koje je provela u Kölnu.

– Četrdeset godina, abla, razumiješ li?! – rekla je Yeliz. – Došla je sa osamnaest i rodila nas pet! Svaki put kad bi ponovo rodila žensko dijete radovala se jer je znala da će otac patiti. Nakon mene rekla mu je da će mu roditi još deset kćeri samo da bi gledala kako ni njemu nije sve potaman.Tako je on prestao praviti djecu.

I eno je sad u staroj kući u Giresunu: posprema memljive sobe i ucjenjuje nas da joj šaljemo pare i kupimo dvije koze. Kaže da će ponovo unajmiti nekoga da kao i svakog ljeta pobere lješnike, da će nastaviti ono što je njen otac započeo i da će na kraju biti bogatija od svih nas budala. Zimus je tamo bila sama i bolesna, ali nipošto nije htjela nazad u Njemačku. Huseinu je rekla da će ozdraviti od nekakvih gorkih čajeva, da najradije sjedi u svojoj djevojačkoj sobi i gleda sapunice i da nikada u životu nije bila sretnija. Mislim da je otac ovoliko bolovao i nije želio da umre samo da bi produži njeno čekanje.

Yeliz nije znala objasniti zašto njoj lično smeta to što joj je majka sretna, a ja ću to ipak saznati u avgustu 2009. godine, trinaest godina nakon što je Melahad bila sretna.

– Zamisli, pet nas nije bilo dovoljno da ostane! – rekla je Yeliz gorko, pipajući podočnjake kao da briše nevidljive suze. – Sve ste punoljetne, rekla nam je, jedva sam čekala da odrastete, a ja vam neću govoriti gdje vam je živjeti, što je najljepši poklon koji roditelji mogu dati svojoj djeci. Und siktir git!

Yeliz i ja sjedile smo u sobi za dežuru bolnice St. Antonius, stezale bijele uniforme oko stomaka i čekale da prođe noć.

– Abla, znaš li ti uopšte Fatihu? – odjednom se sjetila.

Yeliz je znala da odlazim i opraštala se od mene tako što me zasipala hranom i molitvama.

– Moraš znati Fatihu kad ti bude teško. Hajde!

Do dva ujutro nevoljko sam naučila molitvu, jer mi je bilo dosadno i jer se Yeliz nemoguće otresti jednom kad nešto smisli. Kad me kao papagaja naučila da ponavljam strane zvukove, predložila je da cijelu noć idem od bolesnika do bolesnika šapćući im Fatihu na uho tako da se ujutro probude kao preporođeni ljudi i svijetu objave da je Allah samo jedan. Yeliz je maštala da barem jednog pacijenta ona poslije operacije probudi i hladno mu kaže:

– Selamun aleykum, bruder. Du bist im Cennet.

Ja sam, umjesto toga, imala ideju da jedna od nas stoji pored vrata da bi druga mogla zapaliti cigaretu na prozoru sobe za dežuru. Ali ona se raspričala kako je njen otac bio teški ovisnik o cigaretama i kako su mu pred smrt pucala rebra od kašlja, kajući se što ne umire od žena, a ne od kajanja.

Melahad je redovno išla u posjete svom mužu, potom malo jadikovala nad njim mrtvim, a onda se spakovala i otišla.

– Zašto je uopšte dolazila iz Turske? – nastavila je Yeliz. – Jednoga dana otac je mrtav, a drugog već saznajemo da je sve, sve ovo: naša rođenja, rođendani, uspomene – sve je bilo greška, i da moja majka četrdeset godina stoji za loncem u Mullheimu i čeka da se vrati svojoj kući! Abla, čekaš li ti da se vratiš kući? Hoćeš li odahnuti kad dođeš tamo i hoćeš li samo usput pričati da si poznavala nas?

Rekla sam joj da je to što se moram vratiti u Sarajevo nešto najgore što mi se do sada desilo u životu, da mislim da tonem, ali ovog puta neće biti nikoga ko će me izvući, onda sam zapalila cigaretu, koju je ona odmah ugasila rekavši kako nema potrebe da izgubimo posao.

Oko tri sata tapkale smo zagrljene praznim hodnikom odjeljenja, glavama naslonjene jedna na drugu, boreći se sa snom. Yeliz je šmrcala i pitala me a gdje će ona sad kada svi mi odosmo svojim kućama.

– Hajde da ja tebe naučim da brojiš – rekla sam joj. – Kad je meni bilo teško, brojala sam.

– Jeeedan…. – otezala je dok smo u ljetnjoj noći šetale prema treperavom svjetlu na kraju hodnika. –  Dvaaaaa…

– Yeliz, ja se bojim – rekla sam. – Ja tamo nemam nikoga. Razmišljam da pobjegnem negdje prije nego što me pošalju nazad u Sarajevo. Ne mogu opet živjeti kod tetaka. I mene je ovaj rat umorio, znaš, ali nije ni on najgori. Sad se svi raduju jer je završen, a ja bih da traje još sto godina, da budem daleko od svih njih. Meni je i prije rata bio rat. Ja nisam kao Melahad, hoću da ostanem s tobom i ne želim nazad svojoj kući!

– Peeeeet…

– Ne. Idemo ispočetka.

Bašić: Fotorobot
Bašić: Sveta tri kralja
Bašić: Babylon
Bašić: Na današnji dan
Bašić: Migrantska bajka
Bašić: List
Bašić: Autobus
Bašić: Zatvaranje neba
Bašić: Köln
Bašić: Hor
Finci: Naš odlični jazz
One dolaze!