Migrantski vodič
Husein je kraj rata dočekao u čamcu, na Bledskom jezeru.
– Jedna drugarica partizanka i ja.
Ovo je jedina priča koju mi je ikada ispričao. 15 prvih godina mog života, dedo se pretvarao da ne postojim i nikada mi nije uputio ni jednu riječ. Takav je bio i prema ostaloj unučadi, ali mene je čudilo kako može da ne razgovara sa mnom.
Ljeti je rijetko boravio u kući svoje majke, moje pranene. Hodao je sam imanjem i šumama i obučen kao austrijski planinar kalemio voćke. Kalemio je kruške na šljive, jabuke na kruške, naizgled potpuno besmisleno i očajno, dok je pranena stajala pored odrine sa desnom rukom iznad očiju i pratila njegov put po livadama:
– Eno ga kod Zova. Moram mu reć’ da ne dira takišu.
Neki se sjećaju trešnji, on ih je posjekao. Jedne godine je htio da posiječe topole. Malo pred rat, neni je posjekao murvu i ona to ljeto nije govorila s njim, ali je govorila o njemu. Stajala je na prozoru po čijem je staklu nekad udarala murva i pričala nekud napolje, u fantomsku granu:
– Sva su mi djeca pametna osim Huse.
– Ko je najpametniji?
– Fata rahmetli, al umrije mlada.
– Zar nije Selman?
– Kakav Selman, on zna laprdat, al to nije isto.
Požalila sam se dedinom najstarijem bratu Selmanu, kako mi dedo uopšte nije dedo. Selman je sa djecom razgovarao kao da su odrasli, a sa odraslima kao da je on dijete. Rekao je:
– Moraš da ga shvatiš. Kad je rat počeo, on je imao 15 godina, to je prelomno doba. I šta će, odmah za mnom u partizane, ali ja sam bio odrasla osoba, a on nikud i nigdje. Gledam ja njegovu generaciju, svi su dobro udareni. Bolje su prošli ovi što su bili puka djeca ili su već sazreli.
Husein nikada nije pričao, a pogotovo ne o ratu. Majka kaže da su ga jednom, prije smrti njihove majke, dedine prve žene Emine, ona i sestra pitale da im naveče, prije spavanja, priča ratne priče. Dedo je počeo svečano iz mraka:
– Bio je rat – a sestre su se skupile ispod jorgana.
– Udri mi, udri oni. Udri mi, udri oni. Udri mi, udri oni – ponavljao je to dok ga plačući nisu molile da prestane.
Ja ga nikada nisam pitala da mi ispriča priču, jer je Selman ionako ljepše pričao: o tome kako je bio hodža, pa revolucionar, pjesnik, kako se družio sa Papama iz Mostara i kako je rešetao Švabe u Jablanici.
– Kakve Švabe – pobunio se – Sve go četnik i ustaša, nisam Švabu ni vidio!
Ja sam se kasnije pretvarala da dedu ne vidim, baš kao što on nije vidio mene. Ne vjerujem da je ikada primijetio, ali nismo bili u zavadi. Posljednji put prije rata sam ga vidjela kada je nena umrla. Rat je već počinjao, ljudi su bili uplašeni, a mnogi nisu znali da će to biti posljednje porodično okupljanje. Dedo je stajao pored svoje sestre Emine. Neko je rekao da ‘ovo’ valjda neće zauvijek trajati, a on je suho odgovorio:
– Hoće, do zavijeka – i ušutio.
Niko ga nije primijetio, ljudi su stajali u malim grupama i riječi su im nestajale u kaputima i šeširima od dima, a ja znam da se nisam pozdravila s njim.
Obratio mi se prvi put i dao priznanicu mog postojanja kada smo se vidjeli poslije rata, dok je njegova druga žena Emina pravila kafu. Ja sam kraj rata dočekala u Kelnu i imala sam 20 godina.
– A ja sam kraj rata dočekao na Bledu, u čamcu. Jedna drugarica partizanka i ja. U uniformama smo, ona je bila bolničarka. Veslam polako prema obali, a tamo viču drugovi, skaču, mašu rukama. Veslam brže, mislim nešto je. Kad, oni viču: Rat je gotov! Rat je gotov! Rat je gotov! Kad sam to čuo, ja od sreće nisam mogao dočekati da doveslam do obale, nego skočim u vodu! Samo su kundure u čamcu od mene ostale.