Migrantski vodič
Dva sata kasnije, u hotel sam se vratila s Ulijem koji se već na recepciji zahvalno raspričao o tome koliko je sretan jer konačno ima nekoga s kim može razgovarati i kako barem četiri godine ovu dvojicu pokušava naučiti njemački jezik, jer hrvatski nema apsolutno nikakvog smisla.
Uli svake godine na Hvar dolazi u isto vrijeme i uzima istu sobu, desno od lifta, na četvrtom spratu. Tu je u maju, jer tada nema nikoga i sve ovo: izlizani hotel, plaža, bazen i mala kafana pripadaju samo njemu. Niko ne voli gužvu. Bez ikakvog znaka ponosa, mirno je objavio da o hotelu zna više od njegovog sadašnjeg direktora i svih uposlenika zajedno, osim možda, žene na recepciji, jer je ona došla skupa s hotelom. Davno bi se preselio u Stari Grad i kupio mali stan da mu nije tako teško naučiti hrvatski.
– Hrvatski jezik je najstrašnija stvar na svijetu, probao sam – vrtio je glavom ispred lifta, kao da se brani od horora hrvatskih riječi.
– Njemački nije nimalo bolji – rekla sam zlobom pravednika.
To jutro u Sarajevu, zaustavila sam taksi do autobuske stanice. Taksista je ljutito vozio preko izlokane ceste i pričao o najstrašnijoj stvari na svijetu. Tačno to je rekao:
– Najstrašnija stvar na svijetu!
Žalio se i na raskopane Bjelave i kišu, instinktom nekoga ko me svakom pojedinačnom riječi pridržava uz fasadu od koje hoću da odskočim. Tako sam ja odlučila da mislim da će mi baš on nekom rečenicom pomoći iako sam znala da je taksista jednostavno pričao, ne mareći puno ko i kako ga sluša. Sam je kriv. To jutro me pitao gdje inače živim i šta inače radim i kud sam inače pošla. Ministarstvo vanjskih poslova, upravo sam bila na razgovoru za još jedan posao jer sam na ugovoru o radu koji se obnavlja svakih mjesec dana i plaćaju me 600 maraka, imam prvih pet slobodnih dana u dvije godine, izrecitovala sam ime i prezime ulice i izdahnula od udarca nevidljivog dlana, povraćajući vazduh i plačući mu u lice. Nije mi prvi put da se rasplačem pred potpunim strancem. Njima i treba plakati, jer teško da će ikad dobiti priliku da se osvete. Nije se pomjerio. Pogledao me jednim okom, onim vičnim pogledom kojim prate i ulicu i mušteriju i mirno nastavio:
– Vidiš kako su raskopali i ovu jadnu ulicu…
Vozi preko izlokane ceste, od riječi pravi glinu, katran, bijeli plastelin i lijepi mi leđa uz sjedište. Mičem usnama, pridržavam se za konac njegovih riječi: vidiš… raskopali… i već je jednoj ulici kraj.
– Još je hladno, ima ljudi koji su osjetljivi… – Na uglovima ulica urezuje zareze, na semaforima jedva vidljive tačke od kiše. Baja glasom od cigareta, napamet naučenu priču, slušam omađijana. U redu je sve to. Pa ja danas idem na Hvar, a on ne ide nigdje i još ne plače.
– Tvoja ulica je lijepa, baš, imao sam tu jednu, ostavila me…
– Darka sam upoznala kad sam imala 18 godina, u parku u Leverkusenu, na klupi na kojoj sam odlučila spavati, jer nisam više imala gdje. Cijelu noć sam se pretvarala da moram kući, da će se neko za mene brinuti. Najplemenitija je duša koju sam dotakla. Nikad se više neću vratiti.
– Najstrašnija stvar na svijetu – rekao je taksista.
Uli je pogledao veliki drveni privjesak sa brojem moje sobe i stidljivo se nasmiješio, lica crvenog od alkohola:
– Tu se mora promijeniti tuš, bilo bi bolje da si izabrala sobu desno ili lijevo od tvoje. Ali ne. Svi pokažu na onu u sredini, na najvišem spratu.
Bilo je već kasno, bila sam umorna od puta i nesigurna trebam li se plašiti Ulijevog znanja o mom tušu i odjednom mi je smetalo njegovo nasmijano lice. Čim je izašao iz lifta, manično sam zaplesala ispred ogledala i iskreveljila se svom odrazu u njemu. Lift je ponovo stao na mom spratu.
Ispred lifta, dvije stare Njemice su se valjale po izlizanom hotelskom tepihu i kako je izgledalo, borile se za periku koja je jednoj spala sa pripite glave.
– Denkst du Ich gebe es auf! – kriještala je ova lijevo sa bež mrežicom oko glave, dok joj je prijateljica, izgleda sa pravom kosom, iz ruku vukla crnu torbu i sjajnu, sijedu periku.
– Jetzt ist es Schluss aber!
– Guten Abend – rekla sam, prekoračila ih i otključala sobu.