Migrantski vodič
– All the leaves are – all the leaves are brown – moja majka se naglo okrenu medicinskoj sestri i preplašeno je uštinu za rukav.
– Sestro! Vidite li muške glave okačene na ovo drvo? Strašne su, naročito ove sa bradama. Čujete li kako pjevaju: „All the leaves – all the leaves are brown“?
Medicinskoj sestri je bilo nelagodno jer je bila vrlo mlada i, kao i bolesnica, neiskusna u procedurama umiranja. Izašla je na hodnik, gdje joj je starija kolegica objasnila da pacijentica halucinira i da joj se loše piše. Rodbina je pozvana da se oproste. Tu je i otac djeteta, ali pacijentica ne želi da ga vidi. U bolesničkoj sobi, međutim, moja majka, mršava kao svetac logoraš, svakog časa se osjećala sve bolje. Tapkala je dlanom po čistom bolničkom čaršafu i sebi u bradu pjevušila:
– I've been for a – I've been for a walk…
…
Na osnovu zakona o matičnim knjigama, uvid u matične knjige, kao i spise na osnovu kojih je izvršen upis, dozvoliće se licu na koje se ti podaci odnose, članu uže porodice, usvojitelju ili staratelju, a drugim licima na način utvrđen i propisan zakonom. Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može izvršiti uvid u matičnu knjigu rođenih i spise koji se odnose na njegovo porijeklo.
…
Kad sam napunila 15 godina, rodni list sam presavila dvaput, stavila na sigurno među majice i gaće, odnijela u Mostar i predala vaspitačici đačkog doma u Ulici Stjepana Radića.
– Nikad original, sine! – rekla je vaspitačica Majda i vratila mi žućkasti papir. – Je li ova matičarka što se potpisala stvarno ona Nada Obrić?
– Jeste – rekla sam ponosno. – Kasnije je odlučila da se bavi pjevanjem.
Vaspitačici se ta priča iz nekog razloga svidjela, pa samim tim i ja. Dvije godine mi je davala ključ svoje male sobe na međuspratu, u kojoj sam neometano mogla učiti, kuhati kafu u plastičnom kuhalu i gledati kroz prozor đačkog doma do kasno u noć. To je bila moja prva soba, prvi lični prostor, prema kojem sam oblikovala sve naredne: u Beogradu, Podgorici, Leverkusenu, Kelnu, Sarajevu i Brisbaneu.
Topla mostarska noć, na meni je široka dječija pidžama sa srnama koje njuše jagode, ali sam sretna i sanjam o nekoj pogodnoj apokalipsi zbog koje se nikad više neću morati vratiti kući. Svijet se ruši, ali sretnom igrom sudbine ova soba ostaje da bude moja – zauvijek. Medicinska škola nestaje, moji roditelji se bude s potpunom amnezijom o mom postojanju i niko ne pita za mene.
Predveče bi domci pješačili desetak minuta do najbliže pošte i veselo stajali u redu da nazovu roditelje. Tako sam i ja došla na ideju da zovem oca u Sarajevu.
U povratku smo se smijali, prepričavali navodno nepotrebnu zabrinutost naših roditelja, a u stvari smo se kupali u ljubavi koja se iskazivala brigom o tome da li smo jeli i oprali čarape.
Meni je otac pričao kako me nikada nije volio i kako je za sve kriva moja majka. Često je prepričavao neke događaje iz moga djetinjstva, kako se ona nije znala brinuti o meni. Nekad bi već na moj glas reagovao ljutito i onda ispričao kako me on volio, a majka nije mogla.
Na putu prema velikim i osvijetljenim domskim sobama i ja sam kobajagi bila umorna od prevelike brige mog oca za mene. Recimo, danas me kao pitao je li mi u sobi hladno. I tako sam svaki dan izmišljala sve veće i blesavije roditeljske brige za mene, dok je u stvari tata postajao sve otrovniji. Prestala sam izmišljati tek kad sam upoznala prijatelje koji nikad ne idu u poštu.
…
Samo godinu dana kasnije majka je original rodnog lista sakrila u oparan porub torbice, a na autobusku listu izbjeglica upisala me s prezimenom mog očuha i nadimkom umjesto imena.
Prezime je bilo srpsko, a nadimak moj. Kasnije sam saznala da je u Njemačkoj Minka omiljeno ime za mačke. U svakom slučaju, ostala sam bez sobe, pa onda i bez imena, koje mi nije mnogo značilo, ali srećom i bez drugih stvari.
…
Rodnom listu odgovara tarot karta lude: karta vječitih početaka, lutalica, nevinosti, djetinje nespremnosti i kretanja grlom u jagode. Nakon rata, iz rodnog lista je nestao i moj matični broj. Prezime sam promijenila. Po imenu me skoro niko ne zna.