Migrantski vodič
– A ovdje vidimo Dreikönigsschrein, to su, naime, posmrtni ostaci tri biblijska kralja, koje je iz Milana u Keln prenio slavni Barbarossa!
Stajali smo u Kelnskoj katedrali, a ja sam sa lažnom samouvjerenošću šarlatana pokazivala pozlaćeni grob.
– Ne vidimo mi ništa – rekao je Benjamin još sigurnije – šta mi vidimo je zlatna kutija. I koji će klinac uopšte u Milanu? Sva trojica?
– Baltazar, Melkior i ovaj… – nisam se mogla sjetiti imena trećeg. – Pa nisu za života išli u Milano, Beno – pokušala sam ga odobrovoljiti i skrenuti pažnju na to kako ipak mnogo znam o Katedrali i njenoj istoriji.
– Još gore, zamisli umreš i neko te i mrtvog preseljava. E, nećeš ti ležat’ gdje ti hoćeš! Poenta nije gdje su sad, nego da, kao ni mi, nisu tamo gdje bi trebali biti, curo draga.
Benjamin je tek prije pola godine iz Sarajeva stigao u Keln i još je patio od osjećaja krivice zbog toga što je pobjegao iz vojske i grada. Sastajali smo se svake subote ujutro u Katedrali, jer smo se tu upoznali, a ja sam pokušavala da ga zadivim zasipajući ga svim informacijama o Domu koje sam uspijevala naći u turističkim knjižicama pored ulaza: Gero-Kreuz, Mailänder Madonna, Francuzi koji su je koristili kao štalu, ali mi ništa nije pomagalo. I pored mojih nastojanja da budem najzanimljiviji turistički vodič u Kelnu, Beno je svaki put ozbiljno prijetio da nam je ovo posljednji susret, jer već sljedeći ponedjeljak odlazi na autobusku stanicu odakle ide direktno za Sarajevo. Tako malo je potrebno: kreneš u ponedjeljak ujutro – u utorak si se već vratio. Ipak se nije vraćao. Te prijetnje su vremenom postale naša igra i njegov način da me pomalo plaši: dok smo izlazili napolje na široki plato, on bi mi bez riječi pokazivao mjesto sa kojeg kreću autobusi, a ja sam se, kao po komandi, pretvarala da sam zgrožena.
Nas koji smo se plašili povratka je u svojim govorima pred Geronovim raspelom nazivao malim miševima koji čiste kancelarije i rade u McDonaldsu, da bi od ponoći mogli izaći u Rhine Rock Halle i mlatiti glavom u mraku… što je bilo tačno, osim što sam ja ponosno napominjala da ne radim u McDonaldsu. Radila sam u bolnici St. Antonius i stanovala u garsonjeri za medicinske sestre, preko puta. Danju sam zabijala štapiće za mjerenje temperature u svih 20 guzica na internom odjeljenju Sveti Norbert, prosipala posude sa urinom, vodila u WC i brisala pod, usta, ruke, krv, povraćotinu i prosute supe. Naveče sam čekala prijateljicu ispred McDonaldsa, gdje je ona radila i izlazile smo u mrak. Beno je na priče o mom poslu odgovarao da se svi samokažnjavamo na svoj način: moj je bio da kupam mrtvace. Subotom sam odlazila u Katedralu da me on ruži, ljubomorna na njegove dogodovštine iz rata, a nedjeljom ujutro sam pjevala u crkvenom horu, pred dirigujućom rukom Schwester Raphaele.
Schwester Raphaela je bila direktorica medicinske škole Schwester-Blandine-Ridder Schule, bila je dobra prema meni i bilo mi je žao što sam joj slagala da vjerujem u Boga. Često me tješila kako me niko neće vratiti u Bosnu, sve dok sam učenica u njenoj školi. Nakon toga će me zaposliti u bolnici i dobit ću neku vrstu radne vize. Govorila mi je kako uvijek postoji način, podozrivo me gledajući, kao da može da mi čita misli. Podjednako su me plašile i bolnica i Bosna i obje verzije moje budućnosti su mi budile mučninu. Povraćala sam kada su pacijenti povraćali, sa strahom sam ulazila u sobe iznad čijih vrata je svijetlila lampica, bježala sam od mrtvaca toliko dugo da su sestre primijetile i namjerno me, smijući mi se, vodile sa sobom da ih presvlačimo. Ipak sam sve činila da ostanem. Slobodnim danima sam radila u staračkom domu u Rodenkirchenu, a subotom poslije ponoći sam stajala u mraku Rhine Rock Halle i lagala tamo nekom Stefanu da sam turistkinja iz Belgije.
U St. Antonius Krankenhaus sam ulazila svako jutro u šest, na sporedni ulaz za dostavu hrane koji je mirisao na svjež brötchen i pakete novih mantila za intenzivnu. Noćna sestra je to jutro predavala smjenu i na kraju izvještaja dodala kako je Herr Roth umro jutros u 5. Još je u sobi. Treba ga spremiti i izvaditi mu kateter. Sestre su za taj posao jednoglasno izabrale mene.
Po povratku kući sam se tuširala 20 minuta, kao i uvijek, vrućom vodom. Četkala sam ruke tri minute, pa četkala stopala, još tri minute. Opet ruke. Palila sam Duftlampe sa mirisom narandže, pa antibakterijski sprej za kupatilo. Čaj od kamilice, da dugo stoji, neka zamiriše soba. Vonj bolnice je bio u meni i svugdje oko mene.
U subotu sam otišla u Katedralu da se vidim sa Benjaminom. Bio je dobro raspoložen dok smo, kao i obično, palili svijeće kod ulaza, ispred mog omiljenog oltara:
– Kupio sam kartu. Idem kući! – rekao je ozaren kao svetac.
– Lažeš!
Nije lagao. Pozvao me na još jednu, posljednju kafu i svečano pokazao mjesto s kojeg kreću autobusi za Bosnu. Nisam pokazala da sam preplašena.
– Zar se nimalo ne bojiš? – upitala sam ga dok smo se borili s vjetrom duž Hohe Strasse, tražeći mjesto gdje ćemo popiti kafu.
Odmahnuo je da se ne boji ničega, jer je već vidio sve što ljudsko oko može vidjeti i doživio sve što se može doživjeti i još jednom mi ispričao kako je na rukama držao poginulog najboljeg druga. Taj drug iz njegovih priča je vremenom od momka iz jedinice prerastao u dobrog druga i konačno u najboljeg druga. Rekao je kako mu sigurno prijeti vojni sud, veselo se sladeći svojom uzbudljivom budućnošću u Sarajevu, gdje ga čekaju prijatelji, roditelji, svarni život i vojni sud. Otići će i na grob najboljem prijatelju.
– Nadam se da su ti ga preselili u neki drugi grob! – glas mi je, na moju sramotu, samo pištao, a trebao je da grmi kao gromovi.
– Ma koga? – pogledao me zaprepašteno.
Nisam više mogla da govorim. Otvarala sam usta i mlatila rukama bez daha, zarobljena u igri bijesne pantomime. Htjela sam da mu kažem kako ga mrzim, jer ima roditelje, stvarni život, pa čak i grob. Konačno sam odustala, otrčala niz ulicu i ostavila ga pred izlogom Kaufhofa.
Sljedeće subote sam u Kelnskoj katedrali stajala iza male grupe turista i slušala turističkog vodiča koji je govorio tiho, da ne remeti mir ostalih:
– Treći, Gašpar, prikazuje se kao mladić bez brade, koji je novorođenčetu poklonio mirisni tamjan.