Migrantski vodič
Sjedim sa Emom na plaži i polako skupljam njene grablje i šešir u torbu. Vrijeme je da krenemo kući: ovdje nema veličanstvenih zalazaka sunca, već se noć pojavi naglo, kao da neko ugasi svjetlo. Za čas nestane svega, samo šišmiši rašire kišobrane i debeli posumi žure po žicama i krovovima. Neće biti vjetra da osvježi noć, samo ćemo se sljedećih mjeseci pod tamnim poklopcem kuhati u vreloj pari.
Ona me moli da ostanemo i gledamo kako će sunce ući u okean. Ne znam odakle joj to. Možda je gledala neki film. Možda je vidjela sliku u nekoj knjizi.
– Sunce ne zalazi u okean – kažem joj – Gdje si to naučila? Sunce ujutro izlazi iz okeana.
Bismillahir-rahmanir-rahim
Na ahiret je preselio M.I. iz Zenice u 54. godini života. Dženaza-namaz je sutra, u srijedu.
Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten vasiah
Vraćam telefon u torbu, žurno skupljam ostatak stvari i vučem Emu za ruku, prema autu. Bježim od nagle noći i poruke da je neko iz Zenice upravo umro u našoj blizini.
Slušam radio, vozim sama prema gradu. Počinje svakodnevna popodnevna kiša. Pljusak je ovaj put jači nego obično i kolona auta se zaustavlja na cesti. Nebo je potpuno zamračeno, ne vidim nikoga ispred sebe i za čas sam u manjoj poplavi. Ulicama teku rijeke kiše, vjetar nosi sve što može odnijeti. Nekada prebacuje dječije igračke u komšijske bašte, ruši drvene kvinslendske garaže i guli grane leproznog drveća eukaliptusa.
Prvih godina, srce mi je lupalo u panici svaki put kada bi jedan od ovih malih smakova svijeta došao poslijepodne. Mislila sam, ovo nije zemlja za gradove, ovdje je sve toliko novo da elementi tek oblikuju tlo. Rastu ogromni narandžasti cvjetovi veliki kao ljudske glave, lišće nikad ne umire, ptice još nisu naučile da se plaše ljudi. Pod strehama kafana u gradu, gosti plješću grmljavini: kao da ni ljudi nisu naučili da se boje prirode. Usred dana, nastane najmračnija noć iz koje pucaju gromovi, slijevaju se vodopadi tople kiše, a vjetar mi odjednom baca mrtvu vranu na brisače.
Vremenom sam se navikla na ljetne oluje, iako jedan dio mene zadržava pravo da pomisli kako je ovaj put gotovo, kao što ljudi ponekad, bezrazložno imaju želju da se vinu sa mosta u zelenu vodu.
Bismillahir-rahmanir-rahim
Na ahiret je preselila A.M. iz Sarajeva u 71. godini života. Dženaza-namaz je sutra, u utorak.
Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten vasiah
Ne znam ko i kada me stavio na mailing listu Bošnjačkog islamskog centra. Godinama mi stižu poruke o tome ko je umro u Brisbaneu, u različito vrijeme i u najčudesnijim trenucima, da me iščupaju iz svakodnevnice i bace natrag u svoj jezik i razmišljanja o smrti nepoznatih ljudi. Ostavljam sve i računam koliko su godina imali kada je počeo rat ili kada su došli ovdje. Po njihovim godinama onda procjenjujem sa koliko jakim akcentom su govorili engleski jezik.
Razmišljam da li su i ovi ljudi jednom molili porodicu da ih ne sahranjuju ovdje. Svaki migrant je barem jednom izgovorio tu rečenicu zadnjeg otpora, barem u nekoj šali ili usputno, dok vozi pored Memorial Gardens ili dok počinju prve ljetnje oluje i nebo se zatvara kao poklopac sanduka. To, naravno, ne znači ništa i nije čak ni gorak lijek. Čak i oni koji su ubijeđeni u istinitost svoje želje, znaju da su zakasnili pa šalju mrtvaca na taj daleki put.
Tamo, odakle su pobjegli, više ne postoji, a ovdje gdje su, ne mogu biti sretni, osim ako ne postoji mogućnost odlaska i bijega. Prije ili kasnije, shvate da ne žele svojim živima dosađivati tijelom koje bi, eto, da bude mrtvo tamo gdje nije moglo živjeti. Zadnja stvar s kojom se mire je to gdje će biti sahranjeni. Neki postanu pepeo koji se sa mostova želi baciti u rijeku ili u more.
Oluja stane bez najave baš kako je i došla: oblaci se odjednom otvore i pokažu kupolu plavog neba, poplavu proguta zemlja, zrak zamiriše na frangipane i sunce stane pržiti povaljane cvjetove. Kolona na cesti polako kreće naprijed, bacam telefon na prazno sjedište. Nakon svih godina, još se ne mogu načuditi tome kako je australijsko nebo veće od svih koje sam do sada vidjela.