Trauma bazar
Djevojka je mlada, tinejdžerka, i po mojoj slobodnoj procjeni ima između sedamnaest i dvadeset godina. U toku trajanja videa mijenja detalje izgleda, pa nekada podigne ili spusti kosu, obuče ili skine duks, na glavu stavi rajf. Svjesna je da živimo u vizuelnoj kulturi, gdje se prvo kačimo na sliku, a onda na sve ostalo. O tome svjedoči i njezina hipnotizirajuća ljepota, besprijekorni make-up te savršeno poznavanje vizuelnih filtera. Ali ono što mi plijeni pažnju više od slike je njena duboka uvjerenost u ono što govori. Priča strastveno, entuzijastično, bez pauze i ne postoji ni zrnce sumnje u istinitost. Jednostavno, ima sve što treba za uspjeh u ovom vremenu.
Pandemijska distopija
Poznatu jutjubericu prati nekoliko stotina hiljada ljudi, a u spomenutom videu koji ima preko tri miliona pregleda, govori o tzv. Zakonu privlačnosti ili manifestacijama. Radi se o trenutno najpopularnijoj New Thought filozofiji koja ima veliki broj sljedbenika, među kojima je najviše djece, tinejdžera i onih koji pripadaju generaciji Z. Iako je doktrina starija, u posljednjoj inkarnaciji se omasovila tokom pandemijske 2020. godine, o tom su fenomenu pisali New York Times, Washington Post i drugi, a njim su se bavili i psihološki časopisi.
Zasniva se na ideji svemoći misli/emocije i njihovim frekvencijama kojima onda privlačimo ili odbijamo stvari u životu. Tako npr. ako su nam misli negativne, i frekvencije su takve pa privlačimo samo negativne stvari, dok pozitivne misli, koje se utvrđuju pozitivnim afirmacijama, kao ”dobit ću posao”, privlače baš te stvari pa ćemo, kako gurui ovog pokreta tvrde, sigurno dobiti posao! Dovoljno je samo da to želimo, u to iskreno vjerujemo i da se ponašamo kao da posao već imamo, a ovisno o metodi, možemo posao vizualizirati ili ispisivati pozitivnu afirmaciju nekoliko puta dnevno tokom nekoliko dana.
Iako ovo zvuči kao priča za malu djecu koju bi svaka odrasla i racionalna osoba ismijala, čini se da ipak nije jer postoji veliki broj odraslih koji redovno ”manifestiraju”, čak i u našim krajevima. Tako je i meni prijatelj prije nekog vremena otkrio da to radi i da mu, navodno, djeluje. ”Nema ko ne manifestira”, dodao je. ”Samo neće ljudi da priznaju.”
Moram priznati da me ovo prilično šokiralo, a onda je nekako u isto vrijeme prijateljica na FB podijelila najavu za kurs manifestiranja kod nas, za koji sam otkrila da traje već nekoliko godina. Jedan od polaznika je napisao impresiju koju ovdje parafraziram: Drago mi je da je manifestiranje konačno došlo i do nas i da ne zaostajemo za svjetskim trendovima. Bravo!
Univerzum će se pokrenuti da ti ispuni želju
Šta reći na ovo? Zaista bravo! Bitno je ne zaostajati za trendovima, kakvim god.
Vjerovatno bih i sama povjerovala u ovo da sam za to znala u periodu djetinjstva i mladosti, dok se još vjeruje u čuda. Bilo je toliko stvari koje sam željela iz dubine srca i za koje sam bila spremna da povjerujem da će se desiti samo zato što to želim. Tada bih sigurno svakodnevno ispisivala – ”Želim da prestane rat! Želim da prestane rat! Želim da prestane rat!”, i ne bi mi bilo teško da ispišem cijelu zgradu, samo da se univerzum potrudi da mi ispuni želju. Ili npr. da odjednom ozdravim i nemam više astmatične napade ili da kao ratna izbjeglica u Zenici pobijedim na opštinskom iz matematike, iako sam se tu našla čudom. Da se S. odjednom zaljubi u mene, da narastem još nekoliko centimetara, da prof. Drmić (ili popularno Drmićka) iz travničke gimnazije odgodi kontrolni iz fizike…
Sve sam ovo, kao i toliko stvari još, silno željela, ali bit će da je frekvencija mojih želja uzalud propadala u univerzumu jer nisam koristila prave manifestacijske formule. Jbg.
A osim mene, sigurno su u svakom trenutku i milijarde ljudi na Zemlji željele neke stvari toliko da im se od siline želje prevrtala utroba. Sitnice ili da ozdrave od raka, oni ili neko njihov. No bit će da nisu željeli na pravi način pa je univerzum bolio k.
Vjerovanje u čuda… ili u dolare
Da se razumijemo, nije ovo ništa drugačije od vjerovanja u bilo koje drugo čudo. Ljude odlikuje magijsko mišljenje, i usljed patnje i drugih emocija koje im život servira, spremni su da zanemare logiku i podložniji su kognitivnim distorzijama. Dovoljno je samo da postoji neki primjer, stvarni ili izmišljeni, pa da se na osnovu izuzetka stvar generalizira i povjeruje u nju. Svi smo čuli za nekoga ko se izliječio nakon što su ga doktori otpisali i kojem se rak magično povukao ili slične stvari. U suštini se vjerovanje u manifestacije ne razlikuju puno od vjerovanja u moć molitve, sihire, astrologiju, tarot i Torabijevu vodu. Samo nekome više odgovara jedna, a nekome druga žvaka.
Život je težak, i vjera u čuda proističe prvo iz patnje i straha, pa tek onda naivnosti i gluposti. Sociolozi religije pišu da vjera u čuda raste kada osoba osjeća prijetnju po život ili egzistenciju (ekonomsku), i to nema veze ni sa obrazovanjem ni s inteligencijom. Pandemija je period kolektivnog osjećaja prijetnje, pa se popularnost ovih metoda koje nude čuda po brzom i kratkom receptu može lako razumjeti. U tome se razlikuju od npr. psihoterapije koja ne garantuje nikakva čuda i često je dugotrajna i neugodna. To malo kome odgovara, naročito mladima koji još ne znaju da se za sve što vrijedi valja potruditi i da je potrebno vrijeme. Mlada, i simpatična jutjuberica s početka ima nula životnog iskustva, ali joj to ne smeta da potpuno uvjereno priča o smislu života.
A većina tih mladih manifestatora ne žele ni ono što žele misice – mir u svijetu ili da se iskorijeni glad. Ne žele ni dobre stvari, da se pronađe lijek za rak, da se postane pametniji i saosjećajniji, nema humanističkih ciljeva nego se tu radi uglavnom o materijalističkim, kapitalističkim ciljevima. Žele da se univerzum pokrene da bi oni sebi kupili kuću, auto, obogatili se ili našli savršene soulmates.
Baš kao i u dokumentarcu The Secret (2006) koji je uradila Rhonda Byern, jedna od guruica reaktualizacije ove doktrine, i u kojem se u senzacionalističkom maniru otkriva ova „tajna“ čovječanstvu. Većina motivacijskih govornika koji se pri tome pojavljuju obogatili su se i materijalno bogatstvo nameću kao vrhovnu vrijednost i želju koja se podrazumijeva.
Možemo li naručiti jedno čudo?
Ljudi koji koriste manifestacije kažu da manifestacije djeluju. Iako ne postoje znanstvena istraživanja koja bi to potvrdila, moguće je da u nekom smislu zaista djeluju, ali za to postoje racionalnija objašnjenja. Može se govoriti o samoispunjavajućem proročanstvu, fenomenu koji znači da će se obistiniti ono što unaprijed mislimo, negativno ili pozitivno, s obzirom na ponašanje koje (i nesvjesno) vodi u tom smjeru. U igri mogu biti i ”prekognicije”, selektivna pažnja i drugi psihološki mehanizmi. U psihoterapiji se koriste slične tehnike poput pozitivne imaginacije (zamišljanje da smo cilj već ispunili) ili tehnike ”kao da” u kojoj se pravimo da smo neki strah ili vještinu već savladali ili sl. Ali postoji razlika između stanja u koje nas ovakvo zamišljanje dovodi i toksičnog pozitivizma koji je ovdje prisutan.
Prema njemu bismo se trebali fokusirati samo na pozitivno i zanemariti (ili ignorisati) sve negativno da ne bismo odašiljali te frekvencije i prizivali takve događaje u život. Ali to jednostavno nije u skladu ni sa psihološkom ni sa vanjskom realnošću. Naš mozak prirodno misli negativne misli jer smo tako evoluirali – još smo pod utjecajem tzv. reptilskog mozga koji se jedino brine da nas zaštiti od opasnosti i prijetnje i na taj način reagujemo prema okolini. A to se ne može ”izbrisati” samo zato što to želimo i nemoguće je uspostaviti kontrolu nad svim mislima koje imamo u toku dana (oko 60.000). Tako da će manifestatori nužno imati i negativne misli, koliko god ih željeli izbjeći, zbog čega mogu razviti osjećaj krivice i neadekvatnosti. Mogu pomisliti da su sami odgovorni za negativne stvari koje im se dešavaju jer ”nisu znali da ih odbiju” i sami su ih dozvali.
Mnogo je opasnosti koje za mlade i labilne osobe može imati ovakva doktrina i nemoguće ih je odjednom sve i nabrojati i predvidjeti.
Onima pak koji vjeruju da im manifestiranje pomaže, želim svu sreću u daljem manifestiranju. Na samom kraju želim da ih zamolim da, ako je moguće, organizuju neko kolektivno manifestiranje za Bosnu i Hercegovinu i pozovu univerzum da nešto uradi! Jer jedino nam čudo i može pomoći.