U posljednje sam vrijeme okružena trudnicama. Ne znam je li to postpandemijski baby boom ili su se stvari samo tako složile. Ali nije ni bitno. Bitne su ogromne razlike koje postoje između tih mojih trudnica, iako se sve nazivaju isto. Te razlike su i vanjske i unutrašnje, a toliko ih je da ih je nemoguće sve obuhvatiti na jednom mjestu. Međutim, postoje neke o kojima treba pričati, zato što nisu dovoljno poznate ili pak zato što predstavljaju pravu pravcatu diskriminaciju. Jedna od njih proističe iz mjesta življenja.
Koliko vrijedi beba po kantonu?
”Moje trudnice”, potrefilo se tako, žive od Amerike do Bosne i Hercegovine – i Kantona Sarajevo. Ima ih i na sjeveru Evrope, ali i u Srednjobosanskom kantonu. Sigurno ćete se zapitati zašto ih dijelim po kantonima. Pa zato što je u zakonsko-praktičnom pogledu razlika između trudnice iz Jajca ili Sarajeva ravna onoj između trudnice iz Bihaću i Novog Zelanda. Kako je naša država, znaju i vrapci na grani, prilično neuspjela tvorevina, pa su kantoni u mnogim smislovima zasebne autokratije, tako su i porodiljska primanja koja proističu iz Zakona o radu i Zakona o osnovama socijalne zaštite po kantonima potpuno neujednačena. Tako zaposlene i nezaposlene porodilje od ove godine u Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu, godinu dana nakon poroda, dobijaju po 1.000 KM mjesečno, dok u drugim kantonima zaposlene primaju platu u istom ili manjem procentu, a nezaposlene prime samo jednokratnu pomoć u iznosu od nekoliko stotina maraka ili mizerne iznose u trajanju od nekoliko mjeseci. Drugim riječima: nezaposlena porodilja iz Sarajeva ili Tuzle za vrijeme porodiljskog odsustva primi 12.000 KM, dok porodilja iz Visokog ili Mostara primi samo nekoliko stotina maraka. Ako ovo nije razlika na razini Bosne i Hercegovine i Novog Zelanda, ne znam šta je.
Značenjske konsekvence ove razlike izazivaju nevjericu i gorčinu te prizivaju onu notornu izjavu Bakira Izetbegovića po kojoj je Općina Centar važnija od desetak drugih općina. Preneseno na ovaj primjer, jedna beba iz Sarajeva vrijedi više od desetak beba iz Tešnja ili Ljubuškog.
Da stvar bude gora, s ovim priča o razlikama ne prestaje. Štaviše, u nekim se kantonima lijekovi za trudnice plaćaju dok se u drugima dobijaju besplatno itd. Ono što se pak plaća u svim kantonima genetski su testovi koji se danas gotovo rutinski preporučuju svim trudnicama, a ne samo onima čija dob prelazi 35 godina, i koji u našoj zemlji koštaju hiljadu ili dvije hiljade maraka, zavisno od tipa. U drugim zemljama su besplatni, tj. ulaze u zdravstveno osiguranje, čak i u SAD-u, zloglasnom po svom ”kapitalističkom” zdravstvenom sistemu. Drugim riječima, od trudnica koje nemaju dovoljno novca, a spadaju u rizične kategorije očekuje se da igraju genetsku lutriju i nadaju se da će im se posrećiti. I tako dalje, i tako dalje.
A ovo su samo neki od problema za koje sam saznala iz ličnog kontakta i prateći vijesti. Za upoznavanje sa potpunim ambisom nelogičnosti i neujednačenosti valjalo bi se podrobnije pozabaviti temom, ali ovo čega smo se dotakli tek je uvod u period koji je sam po sebi psihološki veoma izazovan i stresan za ženu, čak i da je sve ostalo idealno – period trudnoće.
Trudnički blues
U periodu trudnoće fokus je nekako na bebama koje su glavni likovi, dok su trudnice sporedni i njihovo se stanje prati uvijek u odnosu na bebino. Čak i kada se o njemu govori, akcent je na fizičkom zdravlju, dok se psihičkom posvećuje malo pažnje i uglavnom priča počinje i završava oko “hormona”. Još je uvriježena pretpostavka da je trudnoća blaženo stanje i da trudnica nema razloga biti ”nesretna”, pogotovo ako je u životnoj situaciji u kojoj je trudnoća planirana i željena. Samo što u realnosti stvari ne izgledaju kao u reklami. Period je to burnog psihičkog života koji u sebi nosi rizike za pogoršanje čak i u ”idealnim vanjskim okolnostima“. Tako da nije uopće rijetkost da se tokom trudnoće pojave anksiozni i depresivni simptomi potpomognuti hormonalnim promjenama i stanjem u kojem se tijelo nalazi.
Prisustvo određene tuge tokom trudnoće, štaviše, toliko je uobičajeno da se smatra normalnim pa se uvriježio naziv ”trudnički blues” koji karakterišu osjećaj potištenosti, često plakanje, problemi sa spavanjem, koncentracijom, gubitak apetita i sl. te ga valja popratiti da ne bi prešlo u depresiju. Druga, sve poznatija sintagma ovog perioda je ”trudnički mozak” (pregnancy brain) o kojem u posljednje vrijeme društvenim mrežama kolaju brojni šaljivi mimovi. Taj mozak navodno nije u svom ”punom kapacitetu” pa trudnice imaju probleme s kratkoročnim pamćenjem i održavanjem pažnje. To se objašnjava prenamjenom mozga jer se tokom trudnoće smanji reagovanje na vanjske i socijalne podražaje u korist potreba bebe da bi se nakon poroda opet vratio u normalu.
Psihologija trudnoće inače se može pratiti po tromjesečjima jer svako od njih nosi svoje izazove. Tako su prvi i treći trimestar praćeni anksioznim simptomima, prvi zbog svega što trudnoća predstavlja te straha od njenog gubitka, a treći zbog samog poroda. Drugo tromjesečje smatra se ”najmirnijim” u psihološkom smislu.
S porodom ne prestaju psihološki izazovi povezani s trudnoćom. Tada se često pojavi baby blues, s istim simptomima kao i kod trudničkog, samo s dodatkom bebe. Srećom, ovo stanje prođe nakon što se hormoni vrate na staro i nije naročito problematično, osim ako se ne radi o postporođajnoj depresiji. U potonjem je slučaju porodilji potrebna dodatna pomoć jer često nije u stanju da se brine ni o sebi ni o bebi i u težim slučajevima dolazi do samoozljeđivanja i infanticida. Može se pojaviti i postoporođajna anksioznost manifestovana paničnim napadima ili simptomima PTSP-a, a u nekim slučajevima čak i postporođajna psihoza. To mi uvijek padne na pamet kada u medijima čitam o slučaju djecomorstva pri čemu se, po pravilu u komentarima, ali često i u samom tekstu, žena osuđuje i naziva čudovištem. Bez ikakvog razumijevanja i saosjećanja.
Rađaone ili horor sale
I to je ono što može zadesiti svaku trudnicu, čak i kad živi u idealnim okolnostima. A onda dolazimo do svega što nisu takve okolnosti, kako individualno tako i kolektivno: dolazimo do Bosne i Hercegovine. Nisam se porađala, ali sam se naslušala pravih horor priča koje su doživjele žene u rađaonicama širom zemlje. Sjećam se i jednog zajedničkog čitanja u Banja Luci kada je banjalučka spisateljica Tanja Šljivar čitala dramski tekst u kojem je sakupila istinita svjedočanstva porodilja od kojih se ledila krv u žilama. Svega tu ima, od medicinskog osoblja koje je potpuno neosjetljivo prema trudnicama, potcjenjuje njihovu fizičku patnju, dok psihičku ni ne priznaje, te im nerijetko upućuje potpuno neprimjerene komentare i mizogine uvrede. Preko samih rađaona koje podsjećaju na klaonice i u kojima je epidural misaona imenica. Do slučajeva koji su završili najtragičnijim mogućim ishodom: smrću žene i bebe zbog nestručno izvedenog porođaja i za što do danas nikad niko nije odgovarao jer ”greške” se dešavaju.
A sam porođaj je u tolikoj mjeri teško i nerijetko traumatično iskustvo (”šta skičiš k'o svinja, nisi prva koja se porađa”, što bi rekla jedna babica) da bi ga trebalo na sve moguće načine olakšati. Dok se kod nas radi potpuno suprotno, kako zbog zakonske i formalne diskriminacije i medicinskih propusta tako i zbog potpunog odsustva razumijevanja ovog perioda u psihološkom smislu.
I za sve to vrijeme našim su političarima puna usta brige zbog pada nataliteta. Dobacuju se odvratnim frazama o rađanju ili usuđuju da progovore o abortusu. Politikanstvo i licemjerstvo.