Trauma bazar
”Nije se mogao oporaviti nakon što mu se sin udavio. Dječak nije znao plivati, jadan. I amidža je živio neko vrijeme nakon toga, a onda su ga pronašli na tavanu. Obješenog. Moj otac ga je našao. Bilo je to tamo prije onog rata i bila sam dijete, ali se sjećam.”
Ovako moja majka, koja ovog mjeseca puni devedeset jednu godinu, priča o svom amidži. Čovjeku koji se ubio krajem tridesetih godina prošlog stoljeća i na kojeg sigurno još samo ona čuva sjećanje. I to je bilo jedino samoubistvo u njenoj porodici za koje se znalo. Možda ih je bilo još, ali o tim se stvarima nije pričalo. Jer je nesretni amidža imao debeo razlog za taj čin, možemo reći opravdanje, dok svi oni drugi, koji se ubiju tek tako, opravdanja nemaju. Njih se spominje rijetko ili ih se nikada ne spominje, pa brzo bivaju zaboravljeni ili se za njihovu smrt upotrebljava neki eufemizam. Često se kaže da su samo umrli, iznenada pokošeni infarktom ili nekom drugom bolešću, ili pak da su doživjeli nezgodu. Na primjer, pali su sa zgrade dok su čistili prozor ili se sapleli na šinu dok su šetali prugom. To potpuno drugačije zvuči nego kada se kaže da su namjerno skočili sa zgrade ili da su se bacili pod voz.
Premda je prošlo osamdeset godina otkako se ubio majkin amidža, a svijet u međuvremenu doživio nevjerovatne promjene poput televizije, interneta i seksualne revolucije, odnos prema samoubistvu je manje-više ostao isti. O njemu se rijetko govori i kada se desi, brzo se nastoji zaboraviti, a oni koji su ga učinili ostaju zauvijek time obilježeni. Zato je samoubistvu posvećen dan u godini, kao što se radi sa stvarima koje bi se trebalo dodatno osvještavati na kolektivnom nivou. Taj dan je bio 10. septembra i ostatak ovog mjeseca je posvećen dodatnom rasvjetljavanju. Prema podacima iz naše zemlje, prošle godine je samoubistvo izvršilo 400 ljudi, što je više u odnosu na prethodnu godinu i može se objasniti utjecajem pandemije. Također, zbog spomenute stigme, pitanje je da li je taj broj doista istinit ili postoje samoubistva koja su smještena u „nesretne slučajeve“ pa se radi o još više ljudi.
Da se o samoubistvu otvoreno govori, istinu bismo znali. Mislim da se šuti najviše zbog sramote i straha od malograđanske stigme. Ali šutnja o samoubistvu neće učiniti da ono nestane kao da se nije desilo ni da bol prestane. S druge strane, otvoren razgovor bi mogao smanjiti bol i spriječiti nekog drugog da ga počini. Samoubistvo nije nešto što čine i o čemu razmišljaju samo oni ”koji su pomjerili umom”, nego predstavlja sastavni dio života. Život je dovoljno težak i izazovan da je normalno da svako od nas nekad pomisli da se ubije. Čak i istraživanja tvrde da imamo 50% šanse da ćemo se tijekom života, u periodu od dvije sedmice, boriti sa suicidalnim mislima umjerenog do veoma teškog intenziteta (Chiles i Strosahl, 2004). O samoubistvu mogu razmišljati čak i mala djeca kad na kognitivnom nivou usvoje koncept smrti. Od slučajeva samoubistava djece navodi se onaj šestogodišnjeg dječaka koji se bacio pod voz ”da bi bio sa svojom mamom na nebu”. I pri tome nema razlike između Zapada i Trećeg svijeta, što govori da su razlozi za samoubistvo puno brojniji od ekonomskih i socijalnih nedaća. Depresija ne diskriminira. Zato bi se sam pojam trebao normalizirati i usvojiti kao sastavni dio ljudskog iskustva. Umjesto toga od njega se zazire te se tabuizira.
Nekada ljudi misle da će spominjanje samoubistva potaknuti one koji razmišljaju o njemu da ga i učine. Strah koji stoji u osnovi toga je djelimično opravdan, iako pogrešno protumačen – u nauci poznat kao Verterov efekat. Naziv je dobio po liku iz Goetheovog romana Jadi mladog Vertera, koji smo svi imali (ne)sreću čitati za lektiru, te talasu samoubistava koja su uslijedila u Njemačkoj nakon njegova objavljivanja krajem 18. vijeka. Podsjetimo se, Werther je bio romantičarski heroj koji je u toj eri figurirao kao ideal, onaj čiji primjer valja slijediti. Pogotovo kod mladih osoba i adolescenata, onih još neformiranih, sugestibilnih i u potrazi za identifikacijom. Ista stvar se kroz historiju ponavljala nakon samoubistava drugih slavnih osoba, poput Marilyn Monroe ili Kurta Cobaina, te je skovan termin copycat suicid. Iz novijeg vremena se može izdvojiti serija koja se prikazuje na Netflixu 13 reasons why. Govori o samoubistvu američke tinejdžerke, žrtve vršnjačkog nasilja. Nakon prikazivanja prve sezone u nekim američkim državama zabilježen je povećan broj tinejdžerskih samoubistava. Međutim, rješenje nije u cenzuri, kao što se desilo s Goetheovim romanom koji je jedno vrijeme bio zabranjen, nego u pogrešnom akcentiranju sadržaja. Nažalost, ovakve stvari su se dešavale i dešavaće se i to samo potvrđuje potrebu za većim govorom o razlozima koji dovode do samoubistva i njihovom rješavanju, a ne samom činu. Otvoreno govorenje o psihološkoj patnji ljudima bi pokazalo da nisu sami i da i drugi prolaze kroz slično stanje, a pomoć postoji, čak i kada im se sve čini beznadežno.
Osim tabuiziranja samoubistva, prisutne su i njegova romantizacija ili mistifikacija. Tako se odavno spominje ”tajna veza” između samoubistva i umjetnosti. Postoje čak i neka istraživanja koja pokazuju da se umjetnici češće ubijaju. Poznat je i efekat Sylvije Plath, nazvan po američkoj pjesnikinji koja se ubila u 30. godini i prema kojem se od svih spisateljica upravo pjesnikinje najčešće ubijaju. U prilog vezi između kreativnosti i samodestruktivnosti navode se liste slavnih književnika samoubica, npr. Virginia Woolf, Vladimir Majakovski, Ernest Hemingway, Edgar Allan Poe, Sergej Jesenjin, od naših Branko Ćopić, Ivana Brlić-Mažuranić i dr. Uz poštovanje prema spomenutima koji su na ovaj način skončali svoj život, smatram da je izvođenje ovakvih zaključaka pogrešno i da se slavni umjetnici ne ubijaju češće – njihova su samoubistva vidljivija i ne mogu se tako lako sakriti. Ogroman je broj ”običnih ljudi” koji nisu napravili muzički album ili dobili književnu nagradu, ali i pored toga osjećaju ”svu težinu svijeta” na svojim grudima i podjednako su nesretni. Jer, da opet ponovim, depresija ne diskriminira, a ovoj temi ne pomaže ni kada se o njoj govori na pogrešan način.
Samo otvoreno, istinito, saosjećajno i logično – jer jedino tako možemo stvoriti uslove da to nekome pomogne. Albert Camus je još sredinom prošlog stoljeća pitanje samoubistva i smisla života smatrao za jedini istinski filozofski problem, ustvrdivši da je osnovna zadaća svakog pojedinca da na njega odgovori na primjeru sopstvenog života. Na njega je maestralno odgovorio Viktor Frankl, ponudivši odgovor baš na vlastitom primjeru i rekavši da je: ”Smisao života životu dati smisao”. Na svakom od nas je da odgovorimo na svoj način.