Almi se vrijeme u kojem joj je smrt bila apstraktna činilo daleko kao djetinjstvo. Proteklih se godina toliko upoznala s njom da je počela smatrati intimnom prijateljicom. Znala je unaprijed kada će doći i prepoznavala joj je sve hirove i promjene raspoloženja.
Kao što je znala i taj zadnji put da će smrt zakasniti. Za razliku od nje, vlak iz Salzburga stigao je tačno u minutu i Alma se ukrcala. Požurila je da sjedne do prozora, ali nije ni morala, vlak je bio napola prazan i u njenom odjeljku bilo je još samo dvoje ljudi: tinejdžerka koja je zurila u telefon i muškarac srednjih godina koji je spavao. Sjela je i pogledala kroz prozor. Lice joj je bilo blijedo, a izraz ozbiljan. Usne iskrivljene i malo stisnute kao da čuvaju nešto unutra i ne daju mu da izađe. Jutro je bilo sanjivo i sunce je tek malo virilo iza oblaka.
S Wilhelmom je provela skoro pola godine, iako su na početku govorili tek nekoliko dana, najviše mjesec. Nije se iznenadila jer se sa smrću nikad nije znalo. A namirisala ju je kad je stigla i skoro uvijek je bila s njim u sobi. Ponekad skroz blizu, a ponekad malo dalje. Kada bi se umorila i dremnula, i on bi mirno spavao, a kada bi joj postalo dosadno, sjetila bi ga se i tada bi mu dah postajao hrapav a koža mramorna. Na kraju je Alma ostala tačno toliko da zavoli Wilhelma i da joj ga bude žao.
Bio je u posljednjoj fazi Alzheimera i većina njenih kolega odbila je posao. Niko nije volio alzhajmerovce i s njima je bilo teško jer bi često ostajali u fizičkoj snazi, mada ne bi znali ni kako se zovu. Znali su bježati, napadati, tući i redovno bi se uneređivali. Ali Almi je sve što je pretrpjela s njim bilo vrijedno onoga trenutka kada bi im napravila kafu, a on je s ljubavlju pogledao i rekao: maine Angie. Vjerovao je da mu je kćerka i ona se pravila da jeste. Nekada samo na trenutak, a nekada duže.
Ona je na svog oca čuvala samo jednu uspomenu. Bio je cirkus u gradu i otac ju je poveo da vidi slonove. Držao ju je za ruku, šaka mu je bila velika, a prsti topli. Pogledavao je na ručni sat dok je slon preskakao preko štapa. Malo nakon toga je umro, a ona krenula u prvi razred. Alma je tog jutra pogledala u tašnu koju je držala pored sebe i izvadila sat sličan očevom. Pronašla ga je u jednoj ladici dok je čistila. Nije radio i staklo mu je bilo okrnjeno. Uzela ga je u ruku i osjetila toplinu u grudima. Uvijek će je podsjećati na Wilhelma.
Namjeravala ga je staviti u kutiju s ostalim stvarima. Ukosnicama, tabakerama, broševima, bižuterijom, isječcima iz novina, požutjelim fotografijama, češljićima… Dovoljno je bilo da uzme bilo koju od njih i sjećanje bi navrlo kao da gleda film. Baršunasta futrola za naočale, na primjer, pripadala je Karli iz Dresdena. Alma ju je njegovala nekoliko mjeseci i njena smrt je bila duga i mučna. Igrala se, izbila bi u svoj silini, a onda bi se, tačno pred sami kraj, opet sakrila. Izazivala ju je da je traži, u osmijehu i gesti, mirisu. Baš kao u igri žmirke. I Alma se igrala dok je Karla svaki dan pomalo nestajala. Gasila se poput svijeće sa sve slabijim plamenom pa je smrti konačno dosadila igra malo prije nego se potpuno istopila. Kada su je na kraju prekrili plahtom, ljudi su se pitali ima li ičega ispod.
Na stanici u Ulmu preko puta Alme sjela je žena koja se osjetila na ulje i prženje. Sigurno radnica noćne smjene iz nekog fast fooda. Almu bi taj miris uvijek podsjetio na Elsu iz Münchena. Osjetio se svuda i tjerao je na povraćanje. Oribala je kuću od plafona do poda, izlila litre dezinfekcije i provjerila sve i jedan kut, ali miris je opstajao. Sve dok nije shvatila da je dolazio od same Else. Tijelo joj se raspadalo od raka, kao da ga metastaze prže na ulju, polako, ali postojano. Tek kada je izdahnula, miris je nestao, a Alma odahnula.
Tada je naučila da smrt ima razne mirise. Ponekad je mirisala na sirće, ponekad na vlagu i raspadanje, a ponekad na pecivo i cimet.
Zadnjih petnaest godina Alma je provela u Njemačkoj kao njegovateljica. I prije toga je bila njegovateljica, samo što je njegovala svoju majku. Majka je doživjela moždani udar koji ju je ostavio nepokretnu kada je Alma bila u srednjoj školi te joj je briga za nju bila najprirodnija stvar. Postalo je lakše kad je završila školu jer nije morala nigdje ići. Smrt je došla po majku kada je Alma napunila trideset, ali je tada još nije poznavala i tjerala ju je. Molila je da majci daju infuzije, lijekove za bolove, vitamine, sve što mogu samo da još ne dođe. Vrebala je nad smrću kao kobac, a ona je i pored svih tih nepotrebnih zastoja ipak došla.
Tek poslije će naučiti da je smrt prirodna baš kao i rođenje. Tijelo zna kada umire, kao što zna i kada se rađa. Zato odbija jesti i piti i sve više spava. Sprema se da ode. A to treba poštovati i smrt treba prigrliti. Sve ostalo samo je dodatna patnja.
Malo nakon toga amidža je pitao da li bi išla u Njemačku raditi kao njegovateljica. To je bilo jedino što je znala raditi pa je pristala bez puno razmišljanja.
Na stanici u Stuttgartu ušlo je puno ljudi i sva mjesta su skoro bila popunjena. Alma je osjetila stezanje u prsima i blagu mučninu. Možda je trebala malo odmoriti nakon Wilhelma, ali odmah je pristala kada su je pitali za ženu u Frankfurtu. Znali su da na nju uvijek mogu računati i nikada nije odbila nijedan angažman. Nije to bilo zato što je željela da se dokaže, nego joj naprosto nije bilo teško.
Ništa u vezi smrti nije joj više bilo strano. Još je davno odlučila da zaboravi sve ružno i pamti samo lijepe stvari. Dok su se kolegice žalile na pelene, smradove, bolesti i ogovarale klijente, Alma je izgradila svoj svijet u kojem je stalno lebdjela iznad produkata tijela. I u njemu je bilo mirisa i boja, ali nisu dolazili od tijela, nego iz riječi, fotografije, osmijeha ili bljeska u očima. Trudila se da ljude u krevetima gleda onakve kakvi su nekada bili, sklapajući scenarije njihovih života. Znalo je tu biti tuge i očaja, ali je bilo i ljepote i radosti.
U tom svijetu bi joj se i smrt javila i otpočinjale bi razgovor. Bolje rečeno, smrt bi pričala, a ona osluškivala. Obraćala joj se bojom kože, suhoćom usta, grgljanjem, nemirima i halucinacijama. Ponekad bi, ako bi se osjećala raspoloženo, smrt umirućim očima prikazala nekog koga je već prije odvela. Roditelje, supružnika ili dijete. Nakon toga ne bi preostalo dugo. Alma bi se tada sva fokusirala na dodir kože ruke u svojoj i onaj konačni pogled pomirenosti. Kada psiha shvati da vodi uzaludan rad te posluša tijelo.
Toga dana se, vozeći do Frankfurta, prisjetila svih svojih staraca. Padali su joj na um, jedan za drugim, uporedo sa smjenom krajolika kroz prozor. Kada je vlak konačno stigao, Alma je požurila van. Jedva je čekala da se nadiše zraka jer je unutra sve više gušilo. Nije dobro ni zakoračila na peron kada se saplela i pala na leđa. Oštar je bol presjekao u grudima i tada je odjednom ugledala iznad sebe. Mislila je da je smrt više ne može iznenaditi.
Ljudi koji su se okupili oko nje poslije su pričali da je umrla žena na licu imala osmijeh radosnog iznenađenja.