Trauma bazar
”Kad će više januar završiti?” ”Tek 12.” ”Najgori mjesec, nikad proći.” ”Treba sad izdržati do februara…”
Započinjem ovaj tekst 16. u mjesecu, a ovo naricanje nad januarom sam čula već nekoliko puta od početka mjeseca. I tako svake godine. Razmišljajući o ovome, prije dvije godine sam napisala tekst: Zašto je januar najokrutniji mjesec?, nazvavši ga bipolarnim. Otpočne manično, u pravom smislu riječi, da bi završio depresivno. Razdragana pijana euforija, odluke o promjeni života i pozitivni stavovi popuste s mamurlukom i uglavnom nestanu i prije nego što se skloni jelka i spakuju ukrasi. A onda bude još gore. Naročito ako smo povjerovali da će biti bolje. Stopa samoubistava poraste i zajedno s aprilom i novembrom, januar čini najcrnji godišnji trimestar. Negdje sam pročitala da je jedini razlog što se ljudi ipak više ubijaju u aprilu i novembru taj što u januaru nemaju volje ni za to.
Jučer je inače bio tzv. Blue Monday, treći ponedjeljak u januaru, koji nosi titulu najdepresivnijeg dana u godini. Šta ste vi radili? Meni je prošao slično kao i ostali dani, hvala na pitanju. Ujutro je, dok sam išla na posao, hladnoća stezala lice, auti vozili kao ludi, a gluhonijemi ulični prodavač je već bio poredao gajbe s voćem na trotoaru, vrebajući hoće li iko stati da kupi. Oglasna ploča se opet šarenila smrtovnicama različitih godišta. Dakle, ništa novo.
Uniformnost u sreći
Proslave, praznici i kolektivna forsiranja radosti inače veoma iscrpljuju i bezobzirno, gotovo nasilno, uspostavljaju još veća razliku među ljudima. I to onu koja je, koliko god bila lažna, najteža za izdržati: razlika između onih koji su sretni i onih koji nisu. Mediji pri tome dođu kao neki PR kolektivne euforije jer nameću samo jednu verziju stvarnosti – onu prema kojoj se trebamo radovati Novoj godini, biti sretni za Božić okruženi porodicom i ispunjeni nadom za sljedeću godinu, i to dok srčemo kuhano vino zaslađeno cimetom. Na televizijama se puštaju isprazni zabavni programi u kojima žene i muškarci obučeni u svečanu odjeću plešu, pjevaju i forsiraju lažne, široke osmijehe dok ljudi jedni drugima upućuju čestitke s najljepšim željama, i to sve s vatrometom i idiličnim snježnim prizorima u pozadini. Sve to pomalo podsjeća na distopijsko jednoumlje i liči na jedan veliki kolektivni performans u kojem moramo učestvovati, jer ako ne učestvujemo nešto s nama nije u redu. Ne pripadamo. Samo što to ponekad bude teže nego inače, a pritisak da budemo nešto što nismo postane neizdrživ, pa se može desiti da potpuno odustanemo.
Šta je to sreća?
A šta je to sreća? Kakva je to emocija kojoj težimo i pošto je ne osjećamo, čak ni onda kada mislimo da bismo trebali, bude nam još gore jer pomislimo da s nama nešto nije u redu? Naročito kada vidimo sve te ”sretne” ljude oko sebe. Bolje znamo šta nije. Dino Merlin je npr. rekao ”Nije sreća para puna vreća, to znaju oni što je imaju”, dok mi koji nemamo vreću punu para imamo pravo sumnjati. Na kraju bajki često piše: I živjeli su sretno do kraja života, i zahvaljujući Disneyevim interpretacijama istih, imamo djevojčice i žene koje su odrasle vjerujući u mit o sretnoj udaji pri čemu sama udaja predstavlja početak sreće, a šta se dalje dešava i kako ta sreća zapravo izgleda, ne saznajemo.
Činjenica je da su se pisci, filozofi, umjetnici i mislioci različitih fela stoljećima upinjali da kažu šta je to sreća, i još niko od njih nije uspio da iznađe definiciju koja bi bila opće prihvaćena. Pri tome su neke od njih simpatične, neke nam se čine bliže istini, dok su druge komične i možemo ih guglati da se zabavimo. Bruno Schulz je npr. rekao da je sreća ”slatki cukica”, dok Emerson kao da je pisao propagandni tekst protiv pušenja kad je rekao ”za svaku minutu koju smo ljuti, izgubimo 60 sekundi sreće”. Camus je izjavio ”da nikada nećemo biti sretni dok budemo tražili smisao života”, dok je Marquez ezgaltirano utvrdio ”da nijedan lijek ne može izliječiti što sreća može”. Sylvia Plath je u pravom midnfulness kontaktu sa sadašnjošću rekla: ”Osjećam kako mi se pluća pune krajolikom: zrakom, planinama, drvećem, ljudima i mislim da ovo znači biti sretna”. Mark Twain je u poznatom maniru izjavio ”da su razum i sreća nemoguća kombinacija”. Haruki Murakami je, parafrazirajući Tolstoja, utvrdio da je ”sreća alegorija, dok je nesreća priča”, a ostala je zabilježena i Konfučijeva mudrost da onaj ”ko želi biti sretan, mora ostati kod kuće”.
Kao što vidimo, niko od njih ne navodi šta je tačno sreća i više se tu radi o tome šta sreća nije ili šta je njima lično sretan trenutak, kao Sylviji Plath. Jednostavno nema univerzalnog odgovora, a čak i da ga ima, ostalo bi pitanje šta s njim. Uvijek mi je bila bliska Goetheova misao, koju sam čula davno i ne znam da li je autentična, ali nije ni bitno: ”Nema ništa dosadnije od niza sretnih dana”. Ona dobro sažima smisao samog pronalaska sreće: šta i kada pronađemo sreću, makar se radilo o jednorogu, šta ćemo onda s njom?
Mitologija sreće
Knjiga koja može olakšati razumijevanje kulturološkog narativa o sreći, pa time i naše živote, je ona britanskog doktora i psihoterapeuta Russa Harrisa, ”Happiness trap”. On na početku dekonstruiše razloge zbog kojih su ljudi nesretni, najviše ih pronalazeći baš u imperativu sreće – uvjerenju da moramo biti sretni ili da trebamo težiti tome. Mit o sreći je sastavljen od nekoliko uvjerenja s kojima moramo raskrstiti kako bismo, paradoksalno, postali sretniji.
Prvo je da je sreća prirodno stanje ljudskih bića. To naprosto nije istina jer smo kao vrsta evoluirali tako da većinom osjećamo negativne emocije pa nam je nesreća prirodnije stanje od sreće.
Drugo je da nešto s nama nije u redu – ako smo nesretni. Ljudi često odsustvo zadovoljstva životom gledaju kao posljedicu lične neadekvatnosti i znak slabosti. To je naročito prisutno u zapadnim društvima koja se susreću s puno manje problema od našeg, pa se ne mogu generalno ”vaditi” na ekonomsku ili političku situaciju, a svejedno su nesretna. Sjetimo se da je najveći postotak samoubistava u skandinavskim zemljama, koje se mogu pohvaliti dobrim socijalnim politikama i visokim standardom života.
Treće je da ako želimo da živimo bolji život, onda se moramo riješiti negativnih emocija. Prilično je popularizirano tzv. pozitivnom psihologijom i mainstream self help knjigama koje obećavaju brze promjene. Sreća je stanje koje se podrazumijeva i pogledajmo samo sve te silne osmijehe u oficijelnim situacijama i na televiziji, gdje je naprosto neprihvatljivo da se bude nesretno. Kao najčešći recept za sreću, navodi se da se negativne emocije mijenjaju pozitivnim bez obzira što to ne odgovara svakodnevnom iskustvu života koje nam priređuje različita sranja. Forsiranja sreće i proslave novih godina, ako patimo, samo nam produbljuju agoniju i ne možemo na silu postati sretni jer nema ništa prirodnije od negativne emocije i odgovora na nju. Čak i one stvari koje nam uzrokuju zadovoljstvo, istovremeno uzrokuju i stres, brigu i negativne emocije, uzmimo djecu, partnere i ljude do kojih nam je stalo za primjer. Nemoguće je živjeti život bez da osjećamo cijeli spektar negativnih emocija, i trebamo ih biti voljni doživjeti, a ne bježati od njih jer na taj način negiramo vlastitu stvarnost.
Četvrto, koje je inače naširoko uvriježeno i popularno, kaže da moramo biti u stanju da kontrolišemo misli i emocije. Na ovoj ideji se zasniva i veliki broj psihoterapija i priručnika za samopomoć, a na njoj smo i odgojeni pa je možda najteže raskrstiti s njom. Prema njemu, upravo uspješna kontrola misli i emocija vodi sreći. Međutim, istina je da mi nemamo kontrolu ni nad jednim ni nad drugim i jedino što možemo kontrolisati je vlastito ponašanje. Nema tog treninga kojim ćemo to uspjeti i negativne misli i emocije će uvijek dolaziti jer tako radi naš um. Svaki uspjeh je kratkotrajan i kada želimo da ih kontrolišemo mi zapravo radimo protiv našeg uma i vlastite evolucije. Zato je alternativa prihvatanje, kako pozitivnih tako i negativnih misli i emocija. Na taj način, iako zvuči paradoksalno, možemo uspostaviti bolju kontrolu nad ponašanjem te bolji i kvalitetniji život, koji je više u skladu s našim ličnim smislom što u ovom kontekstu možemo nazvati srećom.
Vrijeme tuge
I sve dok se prema sreći ne počnemo odnositi na ovaj način, kolektivne sreće i praznici nam mogu predstavljati vrijeme tuge i povećati patnju. Januar, jedan običan mjesec poput aprila ili oktobra, može postati opterećen negativnim značenjima i postati mjesec nesreće. Jer u njemu otkrivamo da zapravo nismo sretni i da se počeci naših novih godina ne poklapaju s kalendarskim. Umjesto toga, trebalo bi da svako od nas, sam za sebe, odredi i vrijeme novog početka i definiciju sreće, ma šta ona bila. Samo što je to teško, ali niko nije ni rekao da je lako.