Trauma bazar
Trauma nije ono što nam se desilo, nego ono što se u nama promijenilo zbog toga što nam se desilo.”
Nikada neću zaboraviti stisnutu šaku straha u stomaku, vonj vlage, debelog mačora i ogromni pernati jastuk. Bilo je to 27. maja 1992. godine i samo što sam iz škole stigla do majke i dede, zapucalo je. Na putu sam svratila do gradske biblioteke i podigla Put u središte zemlje Julesa Vernea. Do kraja rata je neću zaboraviti, i nakon što napustim Jajce, promijenim nekoliko izbjegličkih gradova, kuća i stanova, progoniće me misao da je nisam vratila u biblioteku.
Te srijede je zvanično počeo rat na ”mom otoku”, jer iako nam je rat svima zajednički, svako od nas ima onaj svoj prvi dan rata i sjećanje na njega.
Idem u četvrti razred osnovne škole i imam deset godina. Znatiželjna sam djevojčica i imam puno interesa. U školi pohađam sve moguće sekcije, obožavam gledati filmove i čitati knjige.
Budućnost predstavlja nešto daleko i nepoznato, ali uzbudljivo – nešto što priželjkujem i čega se ne plašim.
”Otamo puca snajper”, neko viče, ”treba trčati iza kuće.” Srce mi bubnja u grudima, teško dišem. Nije mi još najjasnije šta se dešava, ali se strah s odraslih lijepi svuda po meni. Dajdža me podiže i sa mnom trči nekih pet metara do susjedne kuće. Tu se nalazi podrum ispod zemlje, zidovi su debeli i kameni, a unutra je vlažno i mračno. Dišem sve teže. Osjećam vlagu i perje. Mačak mjauče i gleda me. Gušim se, upravo imam astmatični napad.
S ratom nema zajebancije
Vratilo mi se sjećanje na ovaj prvi dan rata, dok sam gledala kako djeca iz Ukrajine, na TikToku, snimaju svoje prve ratne dane. I sjetila sam se svega, kao da je bilo jučer. Oni su taman u istoj dobi u kojoj sam i ja bila kada se desilo i znam da im više ništa neće biti isto. Životi će im se nepovratno podijeliti na one prije i one poslije rata, sve da rat sutra završi.
Kod nas je PTSP pokazao lice već na samom početku. Ljudi su kupovali zalihe hrane, dizali ušteđevinu i razmišljali o odlasku. Ukrajinski rat se izjednačio s našim, i doživio sasvim lično. I pri tome mene ni najmanje ne zanima koliko je to geopolitički tačno, koliko mi je bitno to što je unutrašnje tačno. Ne smijem se ni ljudima koji kupuju brašno, pa ni jod.
U prvim mjesecima nakon proglašenja pandemije, društvene mreže je preplavio humor. Odlični mimovi su nastajali na globalnom nivou, a onda su prestali. Bilo je to u onim prvim danima dok je korona bila još fiktivna prijetnja i nije počela uzimati svoj danak. Tada su ljudi, iz razloga koji su ostali još nerazjašnjeni, kupovali ogromne količine toalet papira što je objašnjavano PTSP-om. Ali meni se činilo da se ipak radilo o nečemu drugom, jer su papir kupovali i u Australiji i Islandu, gdje su rat gledali samo u filmovima.
Sjećam se da sam tada napisala tekst ”Dok god ima humora, ima i nade”. Od 24. februara sam zapazila nekoliko pokušaja humora s jodom i brašnom, što mi nije bilo smiješno. Ovo je sad, bez ikakve sumnje, PTSP, i nema baš neke nade.
Trauma mijenja
Jer ispod svih tih ponašanja kriju se strah i bol već proživljenog. Trauma. A šta je ta trauma, da prostiš? Ta riječ, kao i PTSP, toliko se koriste u svakodnevnom jeziku da su postale ispražnjene od značenja, skoro kao neke poštapalice. Trauma se izjednačava sa bilo kojim lošim događajem, i prije svega valja kazati da nije svaki loš događaj traumatičan – već ovisi od toga kako ga pojedinac doživi. Ona može biti akutna (smrt, nesreća, bolest), ili akumulativna (zlostavljanje u porodici i sl). Valja istaći da trauma nije samo nešto loše što se desi, nego i ono što se nije desilo, a trebalo je poput emotivne podrške, brige i ljubavi, naročito u djetinjstvu. Pri čemu je svaka reakcija na traumu normalna reakcija na nenormalnu situaciju.
Rat pritom predstavlja traumatičan događaj par exellence i ništa nije uporedivo s njim. U ratu doživljavamo seriju traumatskih događaja, bez dovoljno vremena da ih preradimo jer se sve dešava prebrzo, a vremena je malo. Sa samim izbijanjem rata mijenja se cjelokupna realnost na koju smo navikli, ruše se koncepti koje smo imali o svijetu i ljudima. U ratu važe potpuno druga pravila koja moramo naučiti da bismo opstali, a stari svjetonazor moramo zamijeniti drugim. Zato je rat u pravom smislu riječi šok – nešto što se nije smjelo desiti i za njega nismo spremni čak ni kad mislimo da jesmo.
Dugo sam krivila svoje roditelje što su vjerovali da rata neće biti. U Hrvatskoj je već mjesecima bjesnio rat, zapucalo je bilo i u mnogim gradovima Bosne i Hercegovine, o čemu su slušali na televiziji, a oni su, izgleda, sve do tog jajačkog 27. maja vjerovali da ”rata neće biti”, i uspio je potpuno da ih iznenadi.
A onda sam jednom shvatila da nisu ni mogli drugačije. Kada se radilo o nečemu tako nevjerovatnom kao što je bio rat, u njega je teško povjerovati i pored svih dokaza. Moji roditelji su pripadali generaciji pedesetih, onoj koja je odrasla nakon ratnog siromaštva, tokom kulminacije jugoslavenske ideje sa svim najboljim što je nosila. Vjerovali su u različite ideale, nisu pripadali nikakvim nacionalističkim taborima i ratu jednostavno nije bilo mjesta u njihovom svjetonazoru. Otud šok i nevjerica, i pored očitog.
Onda im je, tokom rata, sve to u što su vjerovali palo u vodu, nepovratno ih promijenivši.
Kada sam shvatila da sam drugačija
Kao što je promijenilo mene i moju generaciju. Mislim da sam tu promjenu prvi put osvijestila nakon što sam otišla u Francusku na postdiplomski. Sjećam se kako sam mislila da su francuski studenti neduhoviti i kako im je humor loš, iako mi nije bilo jasno zbog čega. Zemlja s tako sjajnom književnošću, filmografijom, umjetnošću… Pa nije valjda da nisu duhoviti, sigurno je do mene, kontala sam. Dok mi jednom nije sinulo: nisu Francuzi bili neduhoviti, nego meni nije bilo smiješno ništa što nije sadržavalo cinizam ili sarkazam, ništa što nije bilo crni humor.
A njihove šale su bile ”nevinije”, jer su još vjerovali u nešto, svijet ili budućnost, imali su ideale i sarkazam im nije bilo osnovni jezik međusobne komunikacije. Dok ja više nisam vjerovala ni u šta, i davno sam prestala biti djevojčica s početka teksta. I bilo je to najviše zbog rata, u to nema nikakve sumnje.
Cijela moja generacija djece koja su preživjela rat, iz njega je izašla oslobođena od svih ideala. Mi nismo znali ni za kakvu drugu zajebanciju osim crnjačke i isfuravali smo stvari i prije nego što bismo ih čuli. Bilo smo toliko drugačiji od generacije naših roditelja i od francuskih vršnjaka. Jednostavno nismo vjerovali ni u šta. Trebalo mi je vremena da opet naučim vjerovati u ljude i stvari. Da povjerujem da ima smisla da se nešto radi i da nije sve unaprijed osuđeno na propast.
S tim da su moje ratne traume bile ”lakše” od nekih drugih, da se razumijemo. Doživjela sam izbjeglištvo, ali nisam nikog izgubila. Nisam bila ranjena, niti mi se desilo nešto što jeste mojim vršnjacima u Bosni i Hercegovini.
A šta je s onim koji su izgubili dijete ili roditelje?
A šta je s onim koje su ranjene ili silovane?
A šta je, u konačnici, i s onim koji su ubijali i činili zločine?
Jedna od najčešćih psihijatrijskih dijagnoza u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini jeste: Trajna promjena ličnosti usljed doživljene traume. Nju su psihijatri dijelili i šakom i kapom, označivši tako sve ljude koji su proživjeli rat i koje rat nikada nije napustio. Svaki dan ih je podsjećao na sebe nekim znakom: depresijom, anksioznošću, noćnom morom, sjećanjem u budnom stanju nakon čega su još više pili ili bili nasilniji prema ukućanima… Za njih mirnodopska realnost to nikada nije postala u pravom smislu, jer im je doživljaj svijeta rat nepopravljivo oštetio.
Iako je u okolini stalno bilo trigera koji su nam rat ponovno dovodili u svijest, nema većeg trigera od novog rata. U ovom trenutku, dok ovo pišem, neka nova djeca i odrasli doživljavaju stvari koje će ih obilježiti i promijeniti za cijeli život, i koje nikada neće zaboraviti kao što ni ja nakon ovoliko godina nisam zaboravila miris vlage u podrumu i pernati jastuk. Naravno, ako uopće prežive.