Trauma bazar
Nostalgia is a seductive liar.” George Ball
Svakog ljeta se sastanemo i prisjetimo djetinjstva. Ne ide to planski i ne znači da nemamo tema iz sadašnjosti i da nam životi nisu ispunjeni, ali se uvijek desi. ”Hej, sjećaš se kad je Aki tamo na onoj zgradi nacrtao grafit?”, pitamo ona ili ja. ”Ja i ti smo prve imale dukserice s Alfom u ulici, tvoja je bila crvena, a moja žuta”, često spomenemo. ”Naša učiteljica je bila najbolja, zezala se s nama i kad smo bili nemirni”, složimo se uvijek. A onda se smijemo dok nas ta sjećanja obuhvataju i grle. Nebitno što je od toga prošlo nekoliko decenija i što je potpuno izgubilo smisao. Nebitno je i to što nemam pojma gdje je danas Aki i kako mu je bilo pravo ime, a zaboravile smo i kakav je grafit bio na zidu. Nebitno je i to što možda ništa od toga nije bilo istina. Nostalgija je stara lažljivica kojoj svi vjerujemo.
Jer naše sjećanje je ex-Yu bombonijera ukrašena najljepšim retro filterom. A mi, djevojčice osamdesetih, sretne smo i bezbrižne. Još idemo u osnovnu školu, i prva smo generacija koja uživa socijalistički recept s prstohvatom konzumerizma. To znači da imamo puno igračaka, više od djece prije nas, i da uživamo dječije trendove sa Zapada. Imamo prave barbike, one koje imaju gumene noge koje se mogu pomjerati, a neke od nas imaju i skiperke, barbikine mlađe sestre, kojima se pomjeraju i ruke. Najveće sretnice posjeduju i kenove s pravom kosom te barbike kojima se mijenja boja bikinija nakon što se potope u vodu. Kada se ne igramo, onda slušamo Tajči i Lepu Brenu, gledamo Snorkijevce i Štrumpfove ili idemo s roditeljima na more. More obožavamo, a cijeli Jadran je naš! Vidimo ga još iz daljine i veselo pjevamo vozeći mu se u susret, dok je nebo iznad nas savršeno plavo, a more sve bliže i bliže…
A onda dođe rat i filmska traka u glavi se naglo zapara. Naši životi preko noći promijene žanr i sunčano plavetnilo mora zamijeni jezivo crnilo rata. Jer rat u našem slučaju ne znači samo kraj mira te podjelu života na onaj ”prije” i onaj ”poslije” rata, nego i kraj bezbrižnog djetinjstva. Sve što slijedi nakon toga ima drugu boju.
Riječ nostalgija potječe od grč. nostos – povratak kući i álgos – bol; etimološki predstavlja patnju zbog neostvarene želje za povratkom. Naša nostalgija za jugoslavenskim osamdesetim predstavlja žal za vremenom koje se nikada neće vratiti te žal za prekinutim djetinjstvom. Ali ona, osim toga, predstavlja i žal za mirom i državom koju smo smatrali svojom, pa je prema tome intenzivnija i jača. Portugalci imaju riječ saudade kojom označavaju dubinsku, melanholičnu žudnju za nečim trajno izgubljenim – djetinjstvom ili ljubavlju. Možda bi upravo ona bolje obuhvatila sve ono što su mojoj generaciji predstavljale osamdesete i početak devedesetih, te sve ono što smo nepovratno izgubili njihovim krajem.
Nostalgija je nekada davno smatrana za mentalnu bolest. Prvi ju je opisao švicarski ljekar Johannes Hoffner 1688. godine, usporedivši je s paranojom. Naročito su joj bili podložni vojnici koji su ratovali na ratištima daleko od domovine, kao i djeca koja su boravila bez roditelja. U skladu s psihijatrijskim metodama toga vremena, liječila se fizičkom i psihičkom torturom, pijavicama ili izgladnjivanjem. Danas su, srećom, takve metode napuštene, a psihološka istraživanja nostalgije pokazuju da ona ipak ima više pozitivnih nego negativnih strana. Da, istina je da ona može biti zasnovana na potpunoj laži ili pretjerano idealiziranoj slici prošlosti te da u nama, ako smo u trenutku prisjećanja tužni i nezadovoljni, može izazvati depresiju. Ali od nostalgije ipak imamo više koristi nego štete.
Dapače, poželjno ju je pobuđivati u sebi gledanjem porodičnih slika i filmova, slušanjem starih albuma ili kontaktiranjem starih prijatelja. Istraživanja pokazuju da nostalgija povećava optimizam, inspiraciju, smanjuje svakodnevni stres, osjećaje usamljenosti i anksioznosti te održava životni smisao – iako inspiraciju crpi u iskrivljenoj ili imaginarnoj prošlosti, ona nas motivira na djelovanje u sadašnjosti. Upravo zahvaljujući njoj pozvat ćemo na kafu prijateljicu iz osnovne škole koju smo prije toga dodali na Facebook, premda se prije toga nismo nikada družile i nemamo puno toga zajedničkog. Jedino je važno da nam zbog ispoljenog ponašanja ova gorko-slatkasta emocija zadobije šećernu glazuru kojom se onda nastavimo zaslađivati.
Ljudi se okreću nostalgiji i u trenucima identitetske ili kolektivne krize te u periodima tranzicije. Ona im služi kao neka vrsta sidra dok ne pronađu nove ili stare sebe ili dok kriza ne prođe. Prema podacima onlineplatformi za streaming poput Netflixa ili Amazon Primea, tokom pandemije je znatno porasla potražnja za starim filmovima i serijama, naročito onima iz osamdesetih ili devedesetih. Filmovima koje smo gledali dok smo bili mlađi ili proživljavali životne vrhunce, i koji su nas sada mogli utješiti u nelijepoj sadašnjosti. Nostalgična sjećanja, tvrde istraživanja, imaju moć da smanje depresiju, a zimi su nam naročito korisna jer nam od njih može postati čak i toplije.
Mi s ovih prostora to svi veoma dobro znamo, dok sezonski nastavljamo plivati nostalgijom, njenim dobrim i lošim strujama. Svakoj generaciji odavde rat je bio prijeloman događaj, onaj od kojeg se vrijeme drugačije računa. Tada se život prepolovio na onaj prije i onaj poslije. Ali čini mi se da je ipak malo drugačije onima koji u sjećanju imaju i prethodne decenije, šezdesete ili sedamdesete, ili onima mlađima kojima sjećanje otpočinje s devedesetima, nego nama koji imamo osamdesete. Da parafraziram jednog našeg književnog klasika, dovoljno smo stari da se sjećamo, a dovoljno mladi da skoro ništa od toga ne proživimo.
Premda valja istaknuti da su osamdesete dekada koja ima kultni status i generacijama kojima nije predstavljala zadnju stanicu prije pakla devedesetih. Već je neko vrijeme primjetna kulturna nostalgija za osamdesetim u globalnoj pop-kulturi. Snimaju se filmovi i serije čija je radnja smještena u to vrijeme, poput kultne serije Stranger Things (za koju vjerujem da je snimana baš zbog moje generacije), puštaju se muzički hitovi toga doba, a u SAD-u se čak prodaju i igračke iz osamdesetih. U nekom hronološko-cikličnom smislu, možemo reći da su došle ponovo u modu jer generaciji osamdesetih pripada ovo vrijeme – sada smo odrasli i ”vladamo” svijetom. U osamdesetima je pak, tvrde stručnjaci, ista ili veoma slična kulturna nostalgija vladala prema pedesetima. Zato se npr. kroz Back to the Future (1985.) vraćamo u pedesete. Međutim, s osamdesetima je stvar ipak malo drugačija i one su specifičnije od drugih dekada. To je, kažu kulturolozi, zato što one fasciniraju i djecu rođenu devedesetih i dvijehiljaditih, zato što su istovremeno i dovoljno slične, ali i dovoljno različite od njihovog vremena. I zato i oni znatiželjno konzumiraju romantiziranu verziju prošlosti iz osamdesetih. Baš kao i mi naše dječije uspomene.
Realno je da naša djetinjstva nisu bila idealna. Čija jesu? Živjele smo u zemlji pred raspadom i nismo imale pojma o tome što se valja iza brda. Roditelje su nam vjerovatno mučili ekonomski ili socijalni problemi, a mi kao djeca nismo uviđali svakodnevne diskriminacije kojih je sigurno bilo više nego danas, ma kako to zvučalo iz neke ex-Yu nostalgične perspektive. Naprimjer, jedna moja rodica i ja smo voljele zamišljati da smo superheroji koji spašavaju svijet. Međutim, kako je to bilo vrijeme u kojem su superheroji još uvijek isključivo bili muškarci (s izuzecima koji potvrđuju pravilo), u nedostatku ženskih uzora, nazivale smo se ”supermenica” i ”betmenica”. U osamdesetim, ma koliko se zlatnim činile, još uvijek nisu bile poznate (ili do nas nisu došle) Supergirl i Batwoman. Dok danas djevojčice mogu birati između različitih profila superheroina, a postoje i barbike različitih rodova, kao i tjelesnih brojeva. U tom smislu smo znatno napredovali.
Ali i pored toga, sigurna sam da ćemo mi, djeca osamdesetih, uvijek imati priče o sjajnom djetinjstvu ”prije rata”. Možda ćemo tu i tamo spomenuti i neke grupe kojih se više niko ne sjeća, poput New Kids on the Block, jedini čuvajući sjećanje na njih. I održavaćemo ih pažljivo i predano, pazeći da se ipak previše ne izližu i ne izgube na značenju.