Horor priča
Gabrijeli (1972.-1992.)
Poor twisted child
So ugly, so ugly (…)
A frame of useless limbs
What can make GOOD
All the BAD that’s been done?
(November Spawned a Monster)
S. Morrissey
The death of a beautiful woman, is unquestionably the most poetical topic in the world.
Edgar Allan Poe
Otkad znam za sebe, tragala sam za onostranim, čudovištima i duhovima. I baš kad sam prestala, oni su pronašli mene.
Nisam bila završila ni četvrti razred osnovne škole, a već sam pregledala većinu horora koje su nudile lokalne videoteke. Strah koji bih pritom osjećala ispunio bi me euforijom i smislom. Ispočetka sam gledala sve, ali nije prošlo puno dok nisam izdvojila Omen, Exorcist, Rosemary’s baby, Shining i Carrie od ostalih filmova. Do najmanjih detalja pamtila bih pojedine scene, a osjećaj jeze koji bi mi izazvale pratio je najdublji zanos za koji je bila sposobna moja uvrnuta dječija duša. Najvećim uživanjem bi me ispunjavao i strah koji bi moje ”strašne priče” – miks više horora začinjenih mojom razbuktalom maštom – prouzročile kod druge djece. U početku su bježala od mene, ali se vremenom obrazovala grupa horor fanova sa mnom na čelu. Do sedmog razreda pregledali smo i pročitali većinu strašnih sadržaja do kojih smo uspjeli doći i postalo je više nego jasno da je period konzumacije okončan.
Ozvaničili smo grupu, nazvavši je Bića Tamnog Svjetla i otpočeli s aktivnostima. Imali smo sreću da nam je rodni grad obilovao srednjovjekovnim i antičkim ruševinama, pa nam nije manjkalo inspiracije. Pohodili bismo katakombe, srednjovjekovne kule i neobilježene grobove. Svako od tih mjesta bi, u našoj nabujaloj i paranormalnih senzacija gladnoj mašti, zadobijalo pravo gotičko ozračje. Ne mogu vam riječima dočarati kakva bi nas uzvišena i plemenita jeza obuzimala dok bismo na grobu prizivali pokojnikov duh ili od starijih sugrađana slušali svjedočanstva o susretima s njima. Nije bilo uklete kuće koju nismo hodočastili, bizarne i nastrane osobe koju nismo pratili i paranormalnog događaja koji nismo istražili. Pritom mi je bilo jedino bitno (a i ostalima, vjerovala sam) da iskusim granicu i približim se onostranom, probijem očito i prepustim se endorfinima straha. Iako će se brzo ispostaviti da drugi nisu dijelili moju strast, jedinstvenost vjerovanja i žar posvećenosti koje sam tada osjetila i danas mi se čine kao najsretniji i najsmisleniji dio života.
Ali onda je, kao što se moglo i očekivati, naša grupa počela da se osipa. Prvi nas je napustio Tibor, jedan od nastarijih članova, da bi osnovao neki trećerazredni death metal band, a brzo su ga slijedili i ostali. Jedno razočarenje je slijedilo drugo, i iako sam i dotad opraštala mnoge izdaje, preko jedne nikako nisam mogla preći. Nisam mogla preći preko ljubavi, one sladunjave, sve ili ništa tinejdžerske ljubavi. Otkad se ona uplela, članovima je postalo bitnije da idu u kino, sviraju patetične pjesme na gitari i drže za rukicu nekoga ko pojma nije imao o našoj uzvišenoj misiji. Postalo je jasno da od grupe neće ostati ništa.
Ostala sam sama i neshvaćena i činilo se jedina čija su se romantična osjećanja, umjesto sadašnje realizacije, projektovala na daleku budućnost u kojoj me trebao obljubiti Lucifer. Postalo mi je jasno da niko od njih nije bio u tome sa mojom strašću. Čak mi se, u vremenu koje je uslijedilo, počelo činiti da su zanosi koji su nas potresali bili proizvod naše uobrazilje. Jer nikada se nije desilo ništa – nismo oživjeli mrtvaca, nije nam se javio duh, nismo vidjeli vampira niti napravili golema. Ali i pored toga, nisam bila spremna da priznam poraz i toliko mi je bilo potrebno vjerovati da bih radije umrla nego odustala.
Ne znajući šta da uradim, zapala sam u tupu depresiju i dane ljetnog raspusta provodila sjedeći na balkonu. Preko puta mene je to isto činila Gabrijela, paralizirana djevojka iz ulice. Kao malu me, baš kao i svu djecu iz susjedstva privlačila njena defektnost, ali sam je vremenom zaboravila. Međutim, posmatrajući je jedan dan kako iz kolica s balkona posmatra ljude dok prolaze ulicom, došla sam na genijalnu ideju. Jer Gabrijela ne samo da je bila nepokretna i mentalno retardirana, imala je i deformisano lice i bila nešto najružnije što se moglo vidjeti. Bila je tako prelijepo ružna da sam se i sama paralizirala, ukočeno je gledajući, dok mi je cijelo biće pulsiralo nanovo probuđenim zanosom i smislom.
Oduvijek su me, a već sam to napisala, najdubljom strašću ispunjavale krajnosti. Gdje bih mogla naći veću krajnost od te jedinstvene ružnoće koju riječima nije bilo moguće opisati i koja je, bez sumnje, morala biti znak IZABRANOSTI! Gabrijela je morala posjedovati nadnaravne sposobnosti, samo ih je trebalo pobuditi.
Nakon nekoliko dana svakodnevnog posjećivanja, dopustili su mi da je izvodim. Vodila sam je na naša posebna mjesta i raznim metodama pokušavala natjerati da se spiritualno otvori. Tako sam je jednom prilikom izvela u noći punog mjeseca i ostavila na groblju. Bilo ju je strah i pokušavala mi je to reći neartikulisanim zvukovima koje je ispuštala, ali se nisam obazirala. Vratila sam se tek nakon nekoliko sati, ali se nije desilo ništa. Kao ni nikad poslije. Bila je to ista retardirana Gabrijela, svaki put.
I pored žara i tvrdoglavosti koje sam uložila, na kraju sam morala priznati da Gabrijela ne samo da nema paranormalnih nego nema nikakvih sposobnosti. Nakon toga sam posve izgubila interes za nju, ali stvari više nisu bile iste jer sam stekla njenu bezuvjetnu ljubav. Shvatila sam da mi je dopuštala da radim s njom što god sam htjela ne zato što je sama željela, već zato što sam ja to željela. Naročitim me gađenjem ispunjavao izraz pseće odanosti u njenim razrokim očima. Bila sam jedina osoba koja joj je, osim njene mame, ikad pružila ikakvu pažnju i kad ne bih došla, cvilila bi kao psić. Njena mama me stalno zivkala i molila dođem. Ponekad bih se natjerala da odem i ostala jedva desetak minuta. Svaki put je bivalo sve gore i dosadnije. Onda se desilo.
Tu posjetu neću zaboraviti dok sam živa i ona predstavlja najveći razlog što ostavljam zapis o ovome.
Nedostajala si joj, pa ti je priredila iznenađenje, obavijestila me je njena mama po dolasku. Slegnula sam ramenima, suspregnula gađenje i ušla u njenu sobu. Tad sam je ugledala. Bio je to najnevjerovatniji prizor od svih koje sam mogla i zamisliti, a sigurno je do sada postalo jasno da sam imala itekako bujnu maštu. Gabrijela je sjedila pred ogledalom. Lice joj je izgledalo nekako čudno, drugačije nego inače i trebalo mi je nekoliko trenutaka da prihvatim nevjerovatnost spoznaje u koju me njen odraz uvjeravao. Plava boja na njenim asimetričnim kapcima, ružičasta na obrazima i crvena na strani lica gdje se nalazilo ono što je predstavljalo usta, nesumnjivo su ukazivali na to da se Gabrijela našminkala! Skretala je pogled od ogledala, kao da se srami, ali sam znala da željno iščekuje moj odgovor jer je to i uradila za mene. Tada se desilo.
Ni danas mi nije do kraja jasno, ali pretpostavljam da za to nije bio dovoljan samo prizor koji sam vidjela. Valjda su iz mene provalili sva bol i frustracija neispunjenih snova i srušenih iluzija. Prasnula sam u glasan, snažan i nesavladiv smijeh, kojim kao da sam htjela izbaciti iz sebe sve nataloženo razočarenje. Ali ne želim se pravdati, smijehu je ipak najveći razlog bila moja našminkana nakaza. Spoznaja da TO što nikad nisam ni gledala kao osobu, naročito ne kao žensku, ima u sebi ženskosti i taštine me toliko savladala da sam osjetila okus najnestvarnijeg apsurda.
I u toj raspomamljenosti sam joj prišla i uradila još goru stvar. Prihvatila sam je za glavu i prisilila da se pogleda u ogledalo. Otimala se, ali ja sam bila jača. I vjerovatno bih se smijala dok smijeh ne bi isisao i posljednji ostatak snage u meni da u jednom trenutku nisam osjetila da se smirila i u ogledalu joj uhvatila pogled. Ako sam se prije nadala da Gabrijela posjeduje veću inteligenciju nego što se čini, tada više nisam sumnjala. Iz pogleda kojim me gledala izbijalo je toliko mržnje i bijesa, da sam se, osjetivši njegovu energiju, presamitila i pala na pod. Čim sam smogla snage, izjurila sam bez osvrtanja.
Narednih dana izbjegavala sam pogledati u balkon, ali Gabrijele ionako nije bilo. Njena mama je rekla da se razboljela. Znala sam da tome uzrok može biti samo moje neshvatljivo zločinstvo i razjedala me užasna krivica, ali kako je vrijeme prolazilo, ubijedila sam sebe da moj postupak nije imao veze s njenim stanjem. Jer ona je ionako bila bolesna. Vremenom se u meni počela javljati želja da i sama živim normalan život, budem malo više kao drugi, zaljubim se u nekog ko je blizu i ne čekam više Lucifera. Počela sam shvatati da živjeti život bez demona i nije bilo toliko loše. Ali je, kao što se moglo i zaključiti, za to je bilo prekasno i takvom se životu više nisam mogla nadati.
Jedan dan sam, vraćajući se iz škole, srela Gabrijelinu mamu. Iako je nisam vidjela duže vremena, prišla mi je kao da me jučer vidjela i upitala mogu li i danas ostati s Gabrijelom. Rekla je da je njoj strašno prijala jučerašnja šetnja i da ne zna šta bi bez mene. Od užasnog predosjećanja i nesavladive drhtavice koja me svu obuzela te živog uvjerenja da me Gabrijela prati u stopu, ne sjećam se kako sam uspjela stići do kuće.
Sljedeće dane sam provela u neprekidnoj strepnji. Nastojala sam da nikada ne ostajem sama kući i uvijek imam društvo pri povratku iz škole, a sve slobodno vrijeme sam provodila s novootkrivenim drugarima. Iako u tom periodu nikako nisam viđala ni Gabrijelu ni njenu mamu, ona bi me ipak svaku večer nazvala da mi zahvali za vrijeme koje sam taj dan provela s njom. Postalo mi je jasno da realnost u kojoj nepokretna Gabrijela nije mogla sama doći do lifta i izaći iz zgrade nije više značila ništa. Ona je tada mogla SVE, a za to je imala zahvaliti meni. Gabrijela je bila čudovište, MOJE ČUDOVIŠTE, koje sam uspjela stvoriti tako što sam ga povrijedila na najgori način, tamo gdje je bilo najranjivije. Jer ona je ispod svih tih ružnih tjelesnih ljuštura bila samo obična djevojka. Ona koja je željela da bude lijepa i voljena, a ja sam bila ona koja je u njoj ubila svaku nadu da bi to ikada mogla biti. I to je bilo najgore što joj je iko mogao uraditi. Na kraju mi je uspjelo da probudim demona u njoj, ali tek nakon što sam je okrenula protiv sebe, prizivajući stalno pogled koji mi je uputila, znala sam da mi nikad neće oprostiti.
I pored toga što sam stalno živjela s idejom o našem susretu, opet sam ga dočekala nespremna. Bilo je to u jednom od rijetkih, ako ne i jedinom momentu u kojem sam ostala sama. Sjedila sam na klupi u parku kad sam začula mumljanje iza sebe. Od njega su me po cijelom tijelu prošli hladni srsi i mislila sam da ću prestati disati dok sam se okretala. Bila je u kolicima, isto našminkana kao i onaj dan, ali to više nije bila Gabrijela koje sam se sjećala. U pogledu joj nije bilo ostalo više ništa od nekadašnje pseće privrženosti i gledala me s toliko mržnje i tvrdokorne odlučnosti da sam znala da može ustati i zakoračiti prema meni, samo ako poželi. Tada je odjednom ispružila ruke prema meni. Deformisane, iskrivljene udove s nejednakim, crveno nalakiranim noktima. Ne znam ni sama kako sam se uspjela pokrenuti, ali se sjećam da sam trčala i trčala, kao da me progone paklene furije, nijednom se ne osvrnuvši.
Laknulo mi je kad je malo nakon toga izbio rat. Svi su bili prestrašeni i očajni, a ja sam se radovala, jer je taj vanjski kolektivni pakao djelimično poništio moj unutrašnji. Preselili smo u sigurnije naselje i nadala sam se da Gabrijelina mama, zbog granata i snajpera, više ne misli da je izvodim u šetnju. A onda sam je vidjela. Bilo je to tačno onu noć prije nego što ću napustiti grad. Bila sam presretna, suvišno je i napominjati, više zbog toga što umičem njenoj blizini nego granatama. Zaspala sam rasterećena, ispunjena nadom, ali me iz sna prenuo njen lik. Stajala je s vanjske strane prozora moje sobe, na trećem spratu, potpuno uspravna. Tada mi je postalo jasno da joj nikada neću pobjeći, ma gdje otišla.
Brzo nakon toga je umrla. Imala je samo dvadeset godina. Javile su nam nekadašnje komšije, ali nisu ni morali. Znala sam jer mi se istu noć javila u snu. Kao što sam znala da to što je mrtva ništa ne znači i da će za mene zauvijek biti živa.
Opet sam je, nakon svih tih godina, vidjela dok sam bila u porođajnoj sali. Jaukala sam više zbog nje nego zbog trudova koji su me razdirali, ali se nisam iznenadila. Uvijek sam znala da će se to jednom desiti. Moj posao, muž i zemlja u kojoj živim zadnjih dvadeset godina, cijeli moj život, sve je bilo samo čekaonica, nešto što se dešavalo u međuvremenu do njenog ponovnog dolaska.
A njega sam naslućivala još od prošlog ljeta. Bila sam u rodnom gradu kada sam srela njenu mamu. Prišla mi je i stavila ruku na trbuh. Kunem se da se tada Nina po prvi put pomaknula. Rekla mi je da joj je period dok je bila trudna s Gabrijelom, a onda i šest mjeseci po porodu, bio najsretniji u životu.
Znaš, rekla je, bila je prekrasna, sasvim normalna beba, a onda je… pala, i tada me pogledala, zagonetno se nasmijavši. Shvatila sam da sve zna, nakon čega sam u trbuhu osjetila intenzivno fizičko probadanje i ponestalo mi je daha. Grijesi majki prelaze na kćeri. To je rekla i otišla. Ili možda nije. Možda sam ja to rekla.
Od tada znam da moram ostaviti zapis o ovome, jer naslućujem kraj i konačno sam se večeras natjerala na pisanje.
Od poroda sam Gabrijelu vidjela još nekoliko puta. Uvijek u Nininoj blizini. Najčešće ju je posmatrala dok spava, nagnuta nad kolijevku, a osjećala sam njeno prisustvo i dok sam je kupala ili presvlačila. Na početku sam se bojala, ali sada znam da joj neće učiniti ništa nažao. Barem ne još. Ona čeka, a odnedavno znam i šta čeka.
Kad sam pogledala Ninu maloprije, spavala je kao anđeo. Prekrasna beba. Za nekoliko dana će napuniti šest mjeseci.