foto: Dženat Dreković/NOMAD

Žuna: A šta ćemo sa preživjelima?

Trauma bazar

Zrelost počinje onda kada počneš gledati smrtovnice. Zastaneš ispred neke oglasne ploče i pogledaš lice osobe koja je do jučer bila živa. U svoj doživljaj života uneseš i ideju smrti. Jer u mladosti je smrt nešto veoma apstraktno, nešto što se dešava drugim i starim ljudima, ona nas ne zanima niti je vidimo. Tako je čak i u ratu dok smo okruženi smrću. Ne dotiče nas. S godinama se to mijenja.

Otkako sam počela da zastajem i gledam smrtovnice, ne sjećam se da sam ih ikad više vidjela kao nekoliko zadnjih mjeseci. Zaskoče čovjeka dok izađe, nanizane zelene, plave i crne kolone. Toliko ih je da ih i djeca gledaju. Zapravo, ne mora se ni izaći, dovoljno je otvoriti društvene mreže i skrolati jednu za drugom. Objavljuju ih lokalni i popularniji portali. Tako su mi u jednom trenutku internet algoritmi, valjda skontavši moj morbidni interes, počeli nudili osmrtnice s portala iz drugih gradova. Umrle iz Goražda, Šipova ili Cazina, najčešće mlade, preminule prije reda. Bravo za algoritam, dokaz da radi, sarkastično sam pomislila.

Statistika je neumoljiva. Bosna i Hercegovina je peta zemlja po smrtnosti od korone, na milion stanovnika, u cijelom svijetu. Smrtnost je to ogromna, po mnogima neobjašnjiva, čak i kad se u obzir uzme nedostatak vakcina i loš zdravstveni sistem. U BiH je do dana pisanja ovog teksta zvanično od korone umrlo oko 8.500 ljudi. Vjerovatno je brojka i veća, jer se puno ljudi nije testiralo, ali ovom prilikom ću to uzeti kao tačan podatak. Prema nekim procjenama iza svakog preminulog, ostaje u prosjeku devet ljudi koji žale za njim. To nam u konačnici daje oko 76.000 ljudi. Dakle, cijeli jedan grad ljudi koji prolaze kroz žalovanje! Proces koji sam po sebi može imati ozbiljne i psihičke i fizičke posljedice po osobu. Nešto što se može protegnuti na godine, decenije, a u nekim slučajevima i na cijeli život. Nešto od čega možemo i fizički oboljeti, pa i sami umrijeti.

Ljudi žale za majkama, očevima, sestrama, braćom, sinovima, kćerkama, sestričnama, bratićima, kumovima, kumama, tetkama, daidžama, nanama, dedama, prijateljicama, komšijama, nerođenim bebama… Postoje i oni koji su zbog korone izgubili nekoliko članova najuže porodice, ljudi koji su u jednom danu izgubili roditelje, ili za kratko vrijeme djecu… Ogromna je kombinacija odnosa i intenziteta žalovanja, nesaglediva je to tuga, posebna za svakog kao otisak prsta.

Kako izgleda tuga

Neki ljudi plaču, dok drugi ne mogu plakati. Neki trpe iznimnu fizičku bol, dok se drugima čini da se cijeli svijet promijenio i ništa više nije kao što je bilo, niti će ikad biti. Progoni ih osjećaj krivnje, ljute se na sebe i druge, svađaju s bogom. Mogu opsesivno misliti o umrlom, ili izbjegavati sve primisli vezane za njega. Razvijaju depresiju, kronične bolesti, imaju suicidalne misli… Život je izgubio smisao.

U psihologiji se spominje pet faza žalovanja, tzv. Kübler-Ross model, da bi se ljudima približilo kako protječe tuga. Radi se o fazama: poricanja ili šoka, ljutnje i napadanja, pregovaranja, depresije i prihvatanja. Na početku smo šokirani i ne možemo pojmiti da umrlog više nema, dok smo kasnije ljuti na sebe, optužujemo druge ili svijet. Ne možemo se pomiriti s nepravdom gubitka, naročito ako je iznenadan i besmislen. Prijevremen. Smaramo se pitanjima: šta ako? i da sam samo?, kako bi izbjegli prihvatanje, kao i bol koju osjećamo, a od koje još bježimo. Možemo se povući iz života jer ni u čemu više ne vidimo smisao, a možemo pomišljati i da se ubijemo. Neki baš tako i završe. Prihvatanje bi bila krajnja faza, cilj kojem se teži. Vraćanje u ”normalan” život, s periodima tugovanja koji traju, ali i prođu.

Valja reći da je ovo samo didaktički model, a svako tugovanje je duboko intimno i individualno. Neki ljudi ne prođu kroz sve faze, a neki nikada ne dođu do posljednje. Tada govorimo o tzv. komplikovanom, produženom procesu tugovanja. Ono ima elemente PTSP-a, i toliko je intenzivno da nas lišava svih želja.

U zadnje vrijeme se sve više naučno govori i o biologiji žalovanja, makar zvuči logično da se možemo razboljeti od tuge. Istraživanja potvrđuju da se ljudima koji žale zdravstveno stanje pogoršava. Hormoni stresa mijenjaju imuni i kardiovaskularni sistem, povećava se srčani pritisak, čak se i mozak mijenja. Tokom prvih faza žalovanja, veća je šansa da doživimo srčani udar, razvijemo infekciju, rak, dijabetes ili neku kroničnu bolest…

Sve ovo dobija dodatnu horor dimenziju kada se stavi u domaći kontekst, nedorasli zdravstveni sistem i nebrigu koju vlasti pokazuju prema nama. Šta će biti sa ljudima koji su ostali bez dugogodišnjeg supružnika? Šta će biti s djecom koja su ostala bez majke? Šta će biti s djecom koja su ostala bez oca? Ko će ispuniti njihove praznine, i psihičke i fizičke, ali i ekonomske? Ova država svakako neće.

Kada će stići utjeha

Čini mi se da kod nas od rata možemo govoriti o akumulaciji tuge, žaljenju koje nikada nije bilo na pravi način odžaljeno, tugi koja nikad nije istinski iztugovana. Nikada nije bilo pravo vrijeme, moralo se raditi i okrenuti životu, zaboraviti loše stvari. Tako da prava utjeha nikada nije stigla. A toliko toga se nakupilo. Sigurna sam da je upravo ta nakupljena žalost, u kostima, pod kožom, u duši… razlog što je korona kod nas naišla na tako plodno tlo. Što smo peta zemlja po smrtnosti na svijetu.

Ali za umrle, nažalost, ne možemo više ništa uraditi i oni više nisu problem. Problem smo mi koji ostajemo, nas devet u prosjeku iza svakog umrlog. 76.000 ljudi, cijeli jedan grad srednje veličine. Pravo pitanje je šta ćemo mi?