Trauma bazar
Život je samo sporo umiranje.“
Postoji fama o zadnjim riječima koje su slavne osobe izrekle na samrti. Tako je navodno Winston Churchill rekao: ”Svega mi je navrh glave”, dok je Vladimir Nabokov, poznat po opsesivnoj ljubavi prema leptirima izrekao: ”Određenom leptiru je odzvonilo”. Groucho Marx je procijedio ”Ovo nije način da se živi”, dok je Steve Jobs povikao: Ajoj, ajoj, ajoj. Osim ovih postoje i navodni citati u kojima se izriču životne mudrosti i proživljava epifanija.
Fascinacija zadnjim riječima mi je smetala i dok mi je smrt bila apstraktnija nego danas. Nije mi se činilo logično da ljudi na samrtnoj postelji sklapaju rečenice o smislu života i opraštaju se s bližnjima. Danas znam da je to rijetko slučaj i umirući ljudi zadnje trenutke uglavnom provode u nekom pomračeniju svijesti i bunilu koji nemaju veze s vanjskim svijetom. Ali znam i da ljudima pruža utjehu da misle da se tada možemo oglasiti i prihvatiti neminovno, kao neki zadnji vid uspostavljanja kontrole nad onim nad čim kontrole nema.
Smrt se mistificira čak i onda kada vjerujemo da iza nje dolazi ništavilo. Međutim, ono što se također mistificira u smislu da se ne posmatra na pravedan način jeste starost. O starosti se još misli isključivo u negativnim terminima, pojednostavljeno i stereotipno, kao o periodu u kojem se od ljudi više ništa ne očekuje jer je već sve iza njih. Starost je ružna i od nje zaziremo, a stari ljudi su najčešće bolesni, potrebna im je pomoć u raznim stvarima, ne žive u sadašnjosti nego u prošlosti jer ”njihovo je prošlo”. Drugim riječima, stari ljudi se potcjenjuju ili ne uzimaju do kraja ozbiljno, dok se starost, iako se može protegnuti na nekoliko decenija, smatra za kraj života i čekaonicu smrti. Kod nas čak još ne postoji ni termin za ”ageism” nego ga prevodimo u značenju ”diskriminacije starih”, i tek ga zapravo trebamo osvijestiti sa svim implikacijama koje nosi. Na Zapadu su počeli, iako su i oni još na početku i rekla bih da je to jedna od posljednjih bitaka koje trebamo dobiti.
Ageism je tamo gdje mislimo da ga sigurno nema, a može biti i pozitivan. Sjećam se kako smo prijateljice i ja dok smo bile mlađe govorile kako su neki veoma stari ljudi, koje bi sreli na ulici ili vidjeli u parku, ”slatki”. ”Pogledaj ih”, govorile bismo, ”kako su im samo glatki lice i ruke, kao kod beba”. ”Preslatki su!” Naročito smo padale u zanos kada bismo ugledale neki stari par kako sjedi zajedno ili šetaju ruku pod ruku. Kao da sa našom slikom starih ljudi nisu išli ljubav ni zajedničke šetnje. Međutim, ova ”slatkoća” u kontekstu starih ljudi, nije bila nimalo ”slatka” s naše strane. Iako još od Sfingine zagonetke postoje arhetipske slike izjednačavanja početaka života i starosti po bespomoćnosti i oslonjenosti na druge, one su suštinski pogrešne. Jer stari ljudi nisu ni slatki ni bebe, i iako su u poznoj starosti upućeni na druge, opet nema mjesta poređenju.
Bebe su slatke jer su bebe po svemu, dok su stari ljudi, i pored toga što nekad liče na bebe, često ogorčeni, beznadežni i veoma nesretni. Psihologija starosti sa sobom nosi dodatne izazove, koje pogrešan odnos prema starosti samo otežava. Jedna od teorija starenja ličnosti, Coste i McCraea (1989.), starost označava kao period reintegracije ili očaja, vrijeme u kojem možemo da se naviknemo na simptome starosti ili postanemo očajni zbog njih. Pionir socijalne gerontologije Robert Havighurst prvi je pisao kako se tada hvatamo u koštac sa smislom života i pripremamo za njegov kraj. Ako se ne uspijemo prilagoditi i naviknuti na fizičke promjene, penzionerski život, smrt dragih ljudi ili supružnika, te ne pomirimo sa svim (ne)ispunjenim ciljevima u životu i sl. slijedi nam ne tako ugodna starost. Dakle, starost nam i sama nudi mnoge zadatke i nikako nije pasivni period čekanja smrti ili čak ”uživanja u nerađenju ničega”, kako se često predstavlja. Ona je veoma aktivna te zahtijeva motivaciju i snagu, pri čemu je veoma bitno ne razmišljati o sebi kao o ”starima”, baš zbog stereotipa i uvjerenja koja postoje o starosti.
Još 1981. god. profesorica s Harvarda, Ellen Langer, provela je socijalni eksperiment koji je do danas ostao uglavnom nepoznat. Učestvovali su ljudi koji su tada bili u sedamdesetim godinama, što se onda podrazumijevalo još većom starošću nego danas. Bili su dobrog zdravlja, i na dolasku su im izmjereni motorička spretnost, snaga, fleksibilnost, sluh i vid te pamćenje i orijentacija. Nekoliko dana su proveli u kući koja je bila uređena u stilu pedesetih godina, deceniji u kojoj su oni bili na vrhuncu. Čak su i radijski i televizijski program bili iz tog vremena. Eksperimentalna grupa se morala ponašati kao da stvarno žive u pedesetim i prema njima se odnosilo kao da su još mladi. Nije im se pomagalo ni u čemu, i o aktuelnostima koje su se dešavale u pedesetim govorilo se u prezentu. S druge strane, kontrolna skupina je samo trebala da se prisjeća te dobi bez ikakvih promjena u ponašanju. Nakon svega nekoliko dana, ljudi od kojih se tražilo da se ponašaju ”kao da su mladi” pokazali su bolje rezultate na svim mjerenim parametrima u odnosu na dolazak, a nekima se čak i vid poboljšao i otišli su bez štapa, iako s njim došli.
Šta ovo znači? Ne znači, kako bi se moglo pomisliti, da se ljudi trebaju ponašati neprilično svojoj dobi (kupiti bijesno auto, neprimjereno se oblačiti ili prevariti ženu/muža s mlađom/im), nego da dob kojoj pripadaju nije to što se smatra. Starost se treba redefinisati i na nju trebamo početi drugačije gledati. Ona nije pasivno čekalište u kojoj se od nas ne očekuje ništa osim da mladim oduzimamo mjesto u javnom prevozu. Ljudi trebaju da se osjećaju korisno i da imaju smisao i u njoj, kao i prije nje. Moraju da aktivno participiraju kako u svom životu, tako i šire. Ako toga nema, tj. ako je um pasivan i mrtav, brzo ga slijedi i tijelo jer to dvoje nije odvojeno. Drugim riječima, starimo prije i intenzivnije zato što sami sebe smatramo starim.
Naravno, dokaz za ovo nije samo jedan navedeni eksperiment nego i mnogi drugi. Tek se sada zapravo pišu značajnije knjige o procesu starenja i, što je još bitnije, pišu ih sami ljudi starije životne dobi. Do sada to nije bio slučaj jer je ljudski vijek bio kraći i starost nije bila tema od većeg interesa. Svjetske liste bestselera pune su knjiga o novom pogledu na starost, uspješnom starenju i načinima kako rasti u starosti, pišu se manifesti protiv ageisma, a čak je skovan i termin ”Vollendugsroman” koji označava isto što i ”Bildungsroman”, samo se umjesto odrastanja misli na starenje.
Raduje me da postoje i serije poput ”Grace and Frankie”, ili ”The Kominski Method”, u kojima glume: Jane Fonda (rođ. 1937), Lily Tomlin (rođ. 1937), Michael Douglas (rođ. 1944.), Alan Arkin (rođ. 1934.). Pri tome njihove uloge nisu tradicionalne uloge starih ljudi nego one koje su prije pripadale srednjoj životnoj dobi. Oni aktivno žive svoje živote, rade, druže se, zaljubljuju se i odljubljuju, započinju nove projekte i sl. usprkos dobi. Djeca i unuci su pri tome potpuno sporedni i njihovi životi su dosadni u poređenju s njihovim. Drugim riječima, žive život i pored toga što su stari. Ne čekaju smrt i ne artikulišu posljednje riječi, nego svakodnevno izgovaraju one koje bi im mogle biti pretposljednje. Kao i svima nama.
Zato bi se na starost, sa svime što podrazumijeva, trebalo gledati kao na etiketu. Starost ima značenje koje joj mi damo, a sa sobom nosi izazove koje možemo savladati dok aktivno živimo život, smisleno i posvećeno. Onako kako ga jedino vrijedi živjeti, bez obzira kako se zvala dobna skupina kojoj pripadamo.
Iskreno vjerujem da će se to desiti, ako ni zbog čega drugog, onda zato što ćemo već sutra mi biti ti ”starci”, ako već nismo.