Trauma bazar
Prije nekoliko dana, dok se čekala presuda Ratku Mladiću, na TV-u sam okrznula prilog. Novinarka je željela da dobije komentar presude od srebreničkih majki, ali nijedna od njih nije željela pričati. U jednom trenutku novinarka se obratila gledateljima, citiram po sjećanju: ”Njih nije mnogo ni ostalo, umrle su i nisu dočekale presudu, a dosta ih se razboljelo. One koje nisu, rekle su da im presuda ne znači puno jer im neće vratiti one koje su izgubile.”
Nekoliko dana nakon toga, pozvana sam na konferenciju koja se bavila kulturom sjećanja u kontekstu ove presude i donošenja Zakona o zabrani negiranja genocida. Dok sam se pripremala, nikako nisam mogla da se otresem ovog sjećanja. Jer puno bitnijim od donošenja ove presude pa i Zakona, bez obzira na njihov formalni značaj, činilo mi se da bi majkama Srebrenice značilo nešto što nisu nikada dobile: istinsko priznanje njihove boli i gubitka! Da im oni koji im godinama otežavaju patnju, govoreći da lažu i da nije bilo tako, priznaju sve što su preživjele te zatraže oprost, uz iskreno pokajanje. Ali mi, nažalost, živimo u okruženju u kojem izgleda da se to nikada neće desiti, i čini se da smo danas dalje od toga nego što smo bili prije dvadeset pet godina. I čak ako se to nekim čudom i desi, biće prekasno.
Vrijeme poricanja
Prema teorijama genocida, negiranje je obavezna, zadnja faza genocida, što znači da se ono planira čak i prije samog genocida. I drugi genocidi se negiraju, i to nije slučaj samo s ”našim”, a najbolji primjer je genocid Turaka nad Armenima iz 1915. koji turska vlada ne priznaje ni danas, te postojanje ljudi koji i danas negiraju Holokaust nad Jevrejima i čak ”dokazuju” da se on nikada nije desio. Međutim, čak i pored ove činjenice i negiranja kao sastavnog dijela genocida, valja istaći da mi danas živimo u vremenu poricanja i da je poricanje neka globalna furka. Poriče se posvuda i to se poriče sve s čime se ne slažemo, a odbacuju svi veliki narativi i autoriteti, bilo naučni bilo sudski. Kreacionističke teorije postaju sve ”ravnopravnije” evoluciji, antivakcinaša je sve više u općoj populaciji, kao i ljudi koji vjeruju da su klimatske promjene mit i da ljudi manipulišu vrijeme. Psihološki gledano, i na individualnome i na grupnom nivou, mehanizam poricanja je u suštini isti, odnosio se na genocid ili na vakcine.
Baš je o ovome prije nekog vremena pisao i sociolog Keith Kahn-Harris za Guardian, predstavljajući svoju knjiga koja se bavi kulturom poricanja. Iznio je nekoliko zanimljivih teza koje dodatno rasvjetljavaju period ”post-istine” koji živimo. Prema njemu, živimo u periodu post-poricanja koje je na neki način još gore od perioda poricanja. Dok se prvi zasnivao na, koliko-toliko naučnim metodama, tj. njihovom simulakrumu, i proizvođenju ”dokaza” kojima se suprotstavljalo naučnim i drugim istinama metodologijom koja je mimikrirala naučnu, danas je dovoljno samo da neko nešto izjavi i da samim time ima kredibilitet. Drugim riječima, dovoljno je da kaže da genocida nije bilo i da se to uzme zdravo za gotovo. Harris u ovome vidi frojdovski princip potisnute želje koja je u osnovi poricanja, i podrazumijeva preoblikovanje svijeta po sopstvenom nahođenju, uz ignorisanje svega ostalog. U vremenu prije interneta, tvrdi, negatori su se studiozno i naučno suprotstavljali naučnim teorijama, proizvodeći obilje materijala protiv toga da je npr. Zemlja okrugla, da se desio Holokaust, ili dokazujući da MMR vakcine dovode do autizma. Međutim, otkako je stigao internet, dovoljno je da neko napiše što želi na društvenoj mreži i da se to smatra za gotovu stvar.
Psihološki značaj poricanja
Radilo se o potisnutoj želji ili nečemu drugom, samo poricanje je na individualnom nivou često korišteni obrambeni mehanizam kojim se služimo svi. Koristan je i svima ponekad neophodan: kada se pravimo da se nešto bolno nije desilo, ili da određeno sjećanje, misao ili emocija ne postoje. U tom smislu predstavlja i prvu fazu traume ili žalovanja, kada nam je potrebno vrijeme da nešto procesuiramo i prihvatimo kao činjenicu. Međutim, često je patološko i predstavlja samo po sebi problem, kao npr. kada se radi o ovisniku ili alkoholičaru koji odbijaju da priznaju da imaju problem ili pak kada izbjegavamo da se suočimo s nečim što nam se ne sviđa čak i nakon duže vremena. Tada poričemo jer nam je prebolno da se suočimo s tim i nastavljamo da živimo u laži jer je tako lakše. Pri tome je bitno istaći da time ne varamo samo druge ljude nego i sami sebe jer vjerujemo u sopstvenu laž.
Zašto se određena naučna, sudska ili neka druga istina poriču, zavisi od osobe i područja, a u kontekstu naše kulture, pardon kultura sjećanja, stvar je prilično jasna. Genocid i zločini ”mog naroda” se poriču jer je suočavanje s njima teško i osoba jednostavno ne želi da nosi to breme krivice. Dodatno prozivanje i ”optuživanje” od strane žrtava je samo dodatno utvrđuje u poricanju i za rezultat ima napad kao odbranu. Tako dobijamo optuženog koji napada i optužuje žrtvu. Također, vezano za genocid i ”ratnu historiju moga naroda”, radi se o nečemu što se usvaja i preko porodičnih vrijednosti i mitologija, strateški utvrđuje preko školskih programa, a predstavlja i ulaznicu za članarinu u ”mojoj grupi”. Znamo da su na našem području grupni i vjerski identitet za većinu ljudi bitniji od svih ostalih. Osoba čak i ako je u stanju da se odmakne od identiteta grupe i prizna da grupa nije u pravu, sebe dovodi u situaciju da bude odbačena, prognana i prezrena od grupe kojoj pripada. A strah od odbacivanja ili osvete, može biti veći od osjećaja krivice ili srama.
Još jedan juli
Pri tome, da opet ponovim, najviše ispaštaju žrtve. Jer njima tuđe poricanje njihove najveće životne boli i nepriznavanje onoga što su preživjeli samo utvrđuje i produžava i bol i patnju. I pri tome ne pomažu puno pojedinačne presude i kazne, kao što smo vidjeli, jer istovremeno postoje ”druge istine” i teze s kojima se žrtve svakodnevno mogu susresti. U kulturi poricanja, istina je uvijek parcijalna. Da, Ratko Mladić jeste osuđen, ali šta to zapravo znači? Harris navodi primjer negatora Holokausta Davida Irvinga koji je bio osuđen 1996. godine u Austriji, ali je i nakon izlaska iz zatvora, do danas, nastavio ”proizvoditi” svoje ”istine”. Čak ga u određenim krugovima slave kao heroja koji je preživio zavjeru protiv sebe. Harris ističe da se u demokratskom društvu poricanje ovog tipa ne može pobijediti ni legalno, ni naučno, ni moralnom diskreditacijom proponenta jer je samo postojanje poricanje pobjeda. Dovoljno je izreći javno nešto što se protivi nečemu oficijelnom, da se ispuni svrha poricanja.
Tako i u našem kontekstu, lik i djelo Mladića, i kao heroja i kao zločinca, nastavlja paralelan život i nakon presude. A bližimo se još jednom 11. julu i ja već znam da će me sigurno zaboljeti stomak od svega što će žrtve moći čuti tih dana.