Trauma bazar
Danima su joj govorili šta je morala, kako nije trebala i u čemu je pogriješila. Vrijeđali su je i kamenovali riječima. Zapjenjeni, religiozno ispravni, pravednički smrknuti imaoci mišljenja. Navikli da procjenjuju i ocjenjuju, karakteriziraju, osuđuju i poništavaju. Bogom dani. Ona je davno prestala biti osoba i postala je simbol. Zapravo, bolje je napisati da je bila žena. Ona koja u svom tijelu, koje su joj oduzeli i prisvojili, ima drugo nad kojim su također imali moć. Jer kako bi drugačije imali pravo da joj govore šta je ispravno da radi s njim?
Bio je stari, bijeli, utjecajni izricatelj mišljenja. Volio je da nosi leptir mašnu jer mu je davala osjećaj posebnosti i kao da bi zbog nje, sve što bi izrekao, zadobilo dodatnu eleganciju. A imao je mišljenje o svemu, pa i o ženama koje su bile jedna od omiljenih tema generacije kojoj je pripadao. U njihovo vrijeme se tačno znalo šta je žena i koja dužina suknje čini granicu. Bili su vladari oka i kraljevi mišljenja, a ženska tijela su bila njihova bojišnica. Odmjeravali su, komentarisali, planirali i zaključivali kao da ne postoje granice u tome šta je njihovo da kažu.
Jednom je živjela jedna mlada žena koju je Bog podario s puno djece. Rađala je po jedno svake godine dok ih nije narodila devetero. Neka ih, Bogu hvala, jer djeca su sreća, svi su govorili, a ona je sretna žena. Ali problem je bio u tome što se nije osjećala tako i sa svakim novim djetetom je postajalo teže. Pitala se zašto je nju, koja je siromašna i muž joj služi samo da joj napravi novo dijete, Bog darivao s toliko, a tolikim ženama koje žive u ljubavi ne da nijedno? Odgovor nije stizao, sve dok jednom nije zauvijek prestala pitati.
***
Sve tri crtice zasnovane su na istinitim događajima. Prve dvije govore o slučajevima koji su bili u medijskoj žiži prethodnih dana. Treći govori o samoubistvu mlade žene, Elvire Mulabdić, od prošle godine, koje me veoma potreslo. Danima sam pratila slučaj, pokušavajući razumjeti bespomoćnost koju je morala osjećati i očaj koji ju je natjerao na to.
Veza između Trainspottinga i Gileada
Sva tri primjera, iako na prvu veoma različita, povezuje pitanje ženske slobode te okvir očekivanja. Jer iako je s vremenom bilo širenja, popuštanja, iskrivljavanja i prilagođavanja, ovaj okvir je do danas ostao prilično čvrst i postojan. S okvirima je problem što imaju ograničen sadržaj i u njih ne može stati puno, ali pretpostavlja se da sadrže sve potrebne sastojke: treba ih samo kombinirati i eto recepta za sreću! Moju, tvoju, njenu.
U kultnoj knjizi/filmu Trainspotting (1996) od okvira očekivanja bježi se u heroin. Bila sam na kraju svog tinejdžerskog doba kada sam prvi put gledala taj film, pa je na mene veliki utisak ostavio početni monolog. Međutim, i tada mi je nešto tu zasmetalo i tek kasnije ću shvatiti da mi je nedostajalo žensko iskustvo. Jer iako postoji i muški, ženski okvir je puno čvršći, detaljniji i razrađeniji. Jedna njegova verzija bi mogla ovako glasiti:
Izaberi da budeš djevojčica i da se igraš s barbikama. Izaberi rozu za najdražu boju, ples, balet ili gimnastiku za sport, a violinu ili klavir za instrument. Jer nogomet i gitara su za dječake. Izaberi da imaš dugu kosu i naušnice u ušima. Neka se zna da si žensko. Izaberi da ne psuješ i da se ne tučeš u školi jer to ne priliči djevojčicama. Izaberi da budeš lijepa, da se šminkaš, depiliraš i čupaš obrve. Izaberi dijetu, frizuru i odjeću koja je u trendu. Izaberi neko žensko piće, ne pivo jer njega piju muški. Izaberi da sjediš prekriženih nogu u javnom prevozu, kako i priliči. Noge šire muškarci, to svi znaju. Izaberi da se ne seksaš prije braka ili da ne spavaš na prvom dejtu. Izaberi neko žensko zanimanje, najbolje nastavnica ili nešto tako. Izaberi da se ne ističeš, misliće da si previše agresivna, a to nije ženstveno. Ne iznosi previše mišljenja, ne svađaj se, reći će ti da si frustrirana i nedojebana. Izaberi da ne ”pređeš puno” i da se dobro udaš. Neka ne bude prerano, ali pazi da ne bude prekasno. Izaberi da rodiš dijete, a onda izaberi još jedno, jer najbolje dvoje. Izaberi fitnes nakon poroda da se brzo vratiš u formu jer ne valja da ostaneš debela. Izaberi da kuhaš i da čistiš. Izaberi da sve stigneš. Izaberi da svake godine ideš na more i dobro izgledaš u kupaćem kostimu. Izaberi da se brineš za tijelo i ne dopusti sebi da se zapustiš. Izaberi da se farbaš i koristi kremu protiv bora. Izaberi odjeću koja priliči tvojoj dobi, jer nisi više mlada.
Sigurna sam da bi svaka čitateljica mogla dopuniti okvir još nekim očekivanjem. Problem se povećava kada se okvir dodatno suzi ili postane ekstremnija verzija sebe. Sjajan primjer je Gilead, fiktivni svijet Margaret Atwood, populariziran 2017. zbog serije Sluškinjina priča. Predstavlja društvo koje za žene ima svega nekoliko uloga: mogu biti supruge, odgajateljice, sluškinje i materice – rađati djecu. Pritom je svaka uloga određena tačnim skupom očekivanja, odjećom i ponašanjem, čije prekoračenje vodi u smrt. Ono što je uvijek slučaj s dobrom fikcijom jeste da bolje pokazuje stvari u realnosti, jer u čemu je tačno razlika između Gileada i različitih marševa za život koje smo mogli vidjeti ovih dana?
U čemu je razlika između likova u Gileadu i naših savremenika koji smatraju da imaju pravo na mišljenje u vezi tijela, izbora i života žene?
Kada će svi drugi, i muškarci i žene, konačno shvatiti da nije njihova stvar šta bilo koja druga žena radi sa svojim tijelom, kako živi, priča, kako se oblači, kako se ponaša i s koliko ljudi spava? Kada će shvatiti DA NEMAJU PRAVO I DA TO NIJE NJIHOVA STVAR?
Sloboda znači ispasti iz okvira očekivanja
S takvim okvirima očekivanja ženi preostaju dva izbora. Može ostati unutar okvira, ma kako joj postao pretijesan ili pretežak (i odatle eventualno pobjeći u samoubistvo), ili može izaći iz njega i trpiti posljedice. Historija književnosti je puna primjera žena koje su pokušavale pobjeći iz svojih zatvora i osvojiti slobodu, žena koje su bježale iz Lutkinih kuća u Vlastite sobe.
Ono što najviše poražava kada razmišljam o okvirima jeste što žene i danas moraju osvajati svoje slobode, kao da se ništa nije promijenilo, i što slobode nisu nešto što se podrazumijeva.
Od svih grupa populacije, najsretnije su neudane žene bez djece – rezultati su nekih najnovijih istraživanja. Prema njima, brak više koristi muškarcima nego ženama jer oženjeni muškarci u prosjeku žive duže. S druge strane, stepen zadovoljstva koji žene osjećaju u braku ne odgovara zadovoljstvu proisteklom iz očekivanja zbog postignuća: porodice i djece. Ono što neudatu ženu čini nesretnom jeste tradicionalna pripovijest prema kojoj bi se morala udati i imati djecu da bi bila sretna.
Danas je veliki broj single žena koje nemaju namjeru da se udaju ili rode djecu. U razvijenim zapadnim društvima taj se broj povećava iz godine u godinu. Sumnjam da postoje podaci za našu zemlju, ali mogu reći da spadam u ovu skupinu i poznajem veliki broj žena unutar nje. I najveći broj nas živi tako jer smo izabrale, a ne zato što ”nismo imale sreću da nađemo pravu osobu, udamo se i rodimo djecu”.
Singlizam predstavlja diskriminaciju osobe na osnovu toga što je sama. Ljudima je teško povjerovati da se ne radi o slobodnom izboru, nego mora biti nesretni sklop okolnosti. Pogotovo kod nas gdje se još uvijek u javnom prostoru najnormalnije koristi fraza ”žena koja se nije ostvarila kao majka”, kao da je to nešto što se podrazumijeva i nešto što svaka žena želi, a ako se to ne desi, ona je ”neostvarena”, identitetski nepotpuna.
Neudata žena u tridesetim i četrdesetim bez djece kod nas je prilično sumnjiva kategorija. Da ponovim: ljudi ne znaju šta bi s njima i teško im je pojmiti da se tu radi o izboru – koji je sudeći po podacima sve popularniji – a ne o nesretnim okolnostima. Pretpostavlja se da same žene bez djece vode tužne i neispunjene živote, iako mnoga istraživanja potvrđuju da im je ”stepen zadovoljstva” veći nego kod udatih. Pronađeno je da su optimističnije, obrazovanije, aktivnije u društvu i manje pod stresom.
Ne želim ovime reći da je jedan izbor bolji od drugih, samo da se radi o izboru koji je na ženi da ga učini i koji za nju ne bi trebali donijeti ni porodica ni zajednica. Iako okvir očekivanja kaže da bi se žena trebala udati i imati djecu, to je odluka koja je na svakoj ženi pojedinačno.
Hrabrost da se ne svidimo
Trenutno čitam knjigu japanskih autora koja nosi naslov Hrabrost da se ne svidimo (Courage To Be Disliked) i govori o psihologiji Alfreda Adlera. Prema njemu, svi naši problemi su interpersonalne prirode – proizlaze iz odnosa s drugim ljudima i želje da se svidimo. Svi živimo u maničnoj potrebi da se svidimo drugima i predstavimo privlačnijima nego što jesmo, mi žene pogotovo.
Pritom, budući da su naši okviri očekivanja čvršći i razrađeniji od muških, moramo ne ispuniti puno više od muškaraca i biti hrabrije. Drugim riječima, da bismo živjele autentične živote, često moramo biti mimosvijet, ali mislim da se isplati platiti ta cijenu, jer koja je alternativa?
Choose life. Choose a job. Choose a career. Choose a family. Choose a fucking big television. Choose washing machines, cars, compact disc players, and electrical tin openers. Choose good health, low cholesterol and dental insurance. Choose fixed-interest mortgage repayments. Choose a starter home. Choose your friends. Choose leisure wear and matching luggage. Choose a three piece suite on hire purchase in a range of fucking fabrics. Choose DIY and wondering who you are on a Sunday morning. Choose sitting on that couch watching mind-numbing sprit-crushing game shows, stuffing fucking junk food into your mouth. Choose rotting away at the end of it all, pishing you last in a miserable home, nothing more than an embarrassment to the selfish, fucked-up brats you have spawned to replace yourself. Choose your future. Choose life… But why would I want to do a thing like that?