Trauma bazar
Tekst o šminkanju inspirisala su tri događaja koja su uslijedila jedan za drugim. Da nisu, vjerovatno bih pisala o nečemu drugom, i to ne zato što se radi o ”ženskoj temi”, u poređenju s kojom su ekonomska, politička i ekološka pitanja bitnija, nego zato što u ovom trenutku ima i aktuelnijih tema. Međutim, iako pitanje šminkanja djeluje trivijalno, ono je u svakom smislu i politička i ekonomska pa i ekološka tema i toliko je ozbiljno da se zbog njega gube životi. Pa krenimo redom.
Najprije sam na jednoj društvenoj mreži postavila profilnu sliku bez šminke i filtera. Ubrzo mi stiže poruka od prijateljice: ”Tako bih te super našminkala, ne bi te mogli prepoznati”, vjerovatno misleći da mi upućuje kompliment. Zahvalila sam se i rekla da ću joj se javiti u slučaju potrebe.
Narednog sam jutra na autobusnoj stanici srela srednjoškolku koja je čekala autobus za školu. Bilo je rano, ona je očigledno bila prva smjena, a lice joj je bilo savršeno našminkano. Glamurozno, pisalo bi u modnim časopisima, onako kako moje nije bilo ni za najglamuroznije životne događaje. Budući da se žalila prijateljici da je pospana, nisam odoljela da je ne upitam koliko joj je trebalo vremena da se našminka. ”Ma samo 15-ak minuta”, odgovorila je. ”Ovo je ništa. Kad izlazim navečer, sve puno bolje izgleda.”
U nastavku dana, klijentica mi je tokom seanse otkrila kako joj je mama na „priznanje“ da ide na psihoterapiju odgovorila: ”Bolje bi ti bilo da ideš kozmetičarki!” ”Normalno”, rekla sam, ”svako ima svoje prioritete”, na što smo se obje nasmijale.
Imperativ ženske ljepote
Sva tri primjera upućuju na društvenu klimu kojom se sve rjeđe bavimo. Toliko smo naviknuti na filtriranu verziju virtualne stvarnosti u kojoj nudimo ”najljepše verzije sebe” da je to postalo normalno i šokantno je kada neko prekrši to pravilo. Nedavno je ”među ženama” na Facebooku bio popularan izazov ”objavljivanja slika bez šminke”, kao da se radi o nečemu revolucionarnom. Niko više ne postavlja pitanje zašto je uopće potrebno da budemo ”lijepe” i predstavimo ”najljepše verzije sebe”, jer je to nešto što se podrazumijeva. Tako i meni prijateljica dobronamjerno nudi da me našminka, uopće ne shvatajući da mi nije stalo da budem ”lijepa”. Jer ljepota je Sveti Gral i prirodno je da je svi želimo.
Zbog nje je šesnaestogodišnjoj djevojčici posve normalno da žrtvuje 15 minuta sna da bi se našminkala za školu. Mora biti što ljepša i što više nalikovati na svoje TikTok našminkane i seksualizirane idole dok sluša sredovječnog profesora hemije zamašćene kose i dok sjedi pored bubuljičavog druga koji to jutro jedva da je oprao zube. Jer dvojni standard još uvijek postoji i moćniji je nego ikad, premda se stavlja pritisak i na muški izgled. Dovoljno je pogledati prosječan ”balkanski tinejdžerski par” na noćnom izlasku, pri čemu ona izgleda kao ”lutka s naslovne strane”, dok je on u sportskom casual looku, pamučnoj majici i tenama, što fura bez obzira na situaciju.
U takvom okruženju normalno je da se više cijeni vanjski, kozmetički rezultat. Unutrašnji su rezultati puno sporiji i manje vidljivi, zahtijevaju ogromni trud i često su neprijatni. S druge strane, kada žena izađe iz kozmetičkog salona, svi odmah primijete novu frizuru ili nokte.
Treniranje djevojčica
Od objave kultne knjige Naomi Wolf The Beauty Myth prošlo je trideset godina, iako mi se čini da s godinama postaje sve aktuelnija. Autorica izlaže tezu kako je mit ženske ljepote zapravo nastavak podjarmljivanja žena u patrijarhalno-kapitalističkim društvima nakon što su se izborile za jednaka prava, tj. tokom nastojanja da ih ostvare. Paradoksalno, otkako su žene lično i ekonomski nezavisne, industrije uljepšavanja nikada nisu bile uspješnije, a zahtjevi za njihovim proizvodima sve veći. Žene troše neuporedivo više novca za uljepšavanja nego muškarci, a ideja ljepote je puno bitnija nego što je bila u prethodnim vijekovima kada su žene bile domaćice, a muškarci na pozicijama moći. U drugom izdanju knjige s početka 2000-ih Wolf je upozorila i na sve veću seksualiziranost koja se asocijativno vezuje za imperativ ženske ljepote, proisteklu iz druge bitne industrije – pornografije, te na sve irealnije zahtjeve koji se postavljaju pred ženska tijela. Već tada je bio u porastu broj mentalnih oboljenja djevojčica i žena zbog nemogućnosti da udovolje tim zahtjevima, a poremećaji ishrane su doživjeli ekspanziju.
Od tada je prošlo još dvadeset godina, a internet postao čudovište. Pojavile su se društvene mreže, među zadnjima TikTok. Pratim ga najviše zbog novih trendova, da vidim na šta se danas lože djeca i mladi. Već u svom programskom kodu ova mreža nudi filtriranu sliku i imperativ ljepote i automatski ste našminkani čim pogledate u kameru. Ogromni značaj se posvećuje izgledu i postoji veliki broj make-up influnserki i tutorijala za šminkanje koji se obraćaju najmlađim djevojčicama. Čak i one internet zvjezdice koje po primarnoj vokaciji nisu ”make-up artistice”, nego gejmerice ili umjetnice, po pravilu odgovaraju trenutnom idealu ljepote (guste nacrtane obrve, dugačke vještačke trepavice, duga ispeglana kosa…). ”Obične” djevojčice se trude da što više liče na svoje idole, šminkaju se kao oni i žele da budu lijepe. Na kraju krajeva, to su im pisali u komentarima još dok su bile bebe i toddlers, ispod slika na Facebooku koje su postavljali njihovi roditelji. ”Ljepotica i princeza”, najčešće je stajalo, jer to je ono što se piše djevojčicama. Čak i kad nisu lijepe, podrazumijeva se da moraju biti, jer su, zaboga, žene, a ljepota je vrijednost sama po sebi. Postavlja se pitanje i šta je žena, ako nije lijepa, i može li uopće biti i dalje žena.
I tako se djevojčice upiru da budu lijepe, kozmetička industrija raste, a s njom i psihološke posljedice. Ne moramo biti psiholozi da vidimo kakve ovo posljedice ima na mlade i vulnerabilne djevojke koje imaju višak kilograma ili ne odgovaraju idealu ljepote. Od devedesetih su među adolescenticama u porastu anoreksija, bulimija, depresija, anksioznost, vršnjačko nasilje, suicid i dr.
Šta je zapravo ta ljepota i zbog čega želimo biti lijepe?
Činjenica je da društvo funkcioniše tako da u njemu bolje prolaze lijepi ljudi. I pri tome onu frazu ”ljepota je u oku posmatrača” možemo odbaciti kao glupost, barem kad se radi o prvom dojmu. Postoje neke fizičke karakteristike poput simetrije i proporcija koje se univerzalno smatraju za atraktivnije. Tako muškarci još od Miloške Venere cijene određenu proporciju struk/grudi, istaknute jagodice, veće oči, manji nos, čišću kožu i mladolikiji izgled, dok žene također cijene istaknute jagodice i obrve, duže lice i visinu kod muškaraca. Evolucioni psiholozi kažu da smo evoluirali da reagujemo na ove karakteristike i povezujemo ih sa zdravljem, dobrim genima i poželjnom reprodukcijom. Ljudima koji odgovaraju ovom opisu u životu ide bolje.
Istraživanja pokazuju da lakše pronalaze posao, bolje zarađuju, ljekari im kao pacijentima posvećuju više vremena, a suci ih češće oslobađaju krivice. Učiteljice su sklone da lijepu djecu smatraju pametnijom, a majke s više djece veću naklonost pokazuju prema djeci koja su više lijepa. Tako smo programirani pa i šestomjesečne bebe češće gledaju slike lijepih nego ružnih ljudi.
Dakle, biološki je ”normalno” da želimo da smo lijepi, ali društvena uslovljavanja su ovu težnju predimenzionirala do patologije. Uspostavljeni su dvojni standardi i neke žene toliko troše šminku i ostale produkte ljepote da se mogu posmatrati kao žrtve opsesivne želje da budu lijepe i ostanu mlade. A veoma je teško, ako ne i nemoguće, održati ideal ljepote i mladosti, čak i uz silne preparate koji se nude na tržištu. U stvarnosti u kojoj se izgledu pridaje najveći značaj, te žene ga mogu smatrati za primarni identitet i izvor lične vrijednosti i samopouzdanja. Otud je strah od starosti kod njih posve prirodan, jer žene u starosti više nikoga ne zanimaju i postaju nevidljive, o čemu su sjajno pisale naše autorice poput Ugrešić, Drakulić ili Duraković. Upravo ovaj strah koriste kozmetičke industrije praveći svaki put nove preparate protiv bora da se ne bi desilo da, ne daj bože, žena izgleda u skladu sa svojim godinama.
Na kraju želim reći da, bez obzira kako do sad izgledalo, uopće nisam protivnica šminkanja. Štaviše, podržavam bukvalno sve izbore i sasvim mi je svejedno da li će neko na sebe stavljati tone pudera i šminke i puniti se raznoraznim filerima. Ok mi je i da postoje žene koje će posjet kozmetičkom salonu više usrećiti od psihoterapije. Ali samo dok znaju da to ne moraju i da je to samo jedan izbor.
Dok djevojčice odrastaju sa spoznajom da ne moraju biti lijepe i da svjesno mogu odabrati da to ne budu.