Trauma bazar
Počelo je. Razumljivo, prvi je ljetni mjesec, ali je stvarno počelo još prije nekoliko mjeseci. Kako brzinski dovesti tijelo u formu? Kako postići tijelo za plažu? U engleskom jeziku postoji sintagma ”beach body” koja podrazumijeva tijelo koje je dovoljno atraktivno da bi se pokazalo na plaži. Ono je tamo ogoljeno u svim svojim nesavršenostima: višku sala, celulitu, izbočinama, ožiljcima, kapilarima, strijama, deformitetima… i prepušteno svima na procjenu, a ljetnom suncu baš ništa ne može promaći. Zato ljetno tijelo ne može biti svako. Dok je zimsko skriveno i prepušteno samo našem pogledu, za ljetno se moramo pošteno oznojiti, iako ni tada vjerovatno nećemo biti zadovoljni, što onda vodi do drugih problema.
Tijelo za plažu ili tijelo za groblje
Ovogodišnje forsiranje ”mučenja tijela” mi je još ”užasnije” jer se poklopilo s čitanjem knjige Kada tijelo kaže ne Gabora Matéa, kanadsko-mađarskog ljekara. Radi se o knjizi koja je u zadnje vrijeme naširoko citirana među strukom koja se bavi mentalnim zdravljem. U njoj Maté iznosi neke, s pravom se može reći, revolucionarne ideje o odnosu tijela i uma te nudi tezu da su u osnovi čak i onih najorganskijih bolesti, poput raka, autoimunih bolesti, dijabetesa ili multiple skleroze, zapravo stres i potisnute emocije.
Do ovih uvida je došao najviše zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu rada na palijativnoj njezi i razgovorima koje je imao s umirućim pacijentima. Pri tome je radio ono što se u današnjem odnosu pacijent-ljekar rijetko vidi, osim u američkim doktorskim serijama, interesovao se za živote i ličnosti pacijenata. Tako je uspostavio neke zajedničke crte ličnosti kod onih koji su oboljeli od određene bolesti i došao do zaključka da je u pozadini uvijek stajalo potiskivanje emocija ili bijesa, prvo tokom djetinjstva, a onda i kasnije. Terminalno bolesni ljudi nisu živjeli autentične živote u skladu sa svojim potrebama i često su potiskivali negativne emocije, najčešće bijes.
Maté uvodi termin psihoneuroimunoendokrinologije (PNI) da bi ukazao na postojanje supersistema unutar svakog tijela, tj. veće povezanosti između emocija, neurona, hormona i imunog sistema, prema kojem sami leukociti mogu stvoriti hormone i neurotransmitere, dok emocija utječe na proizvodnju leukocita i time odbrambene snage organizma. Jednostavno govoreći, ovo znači da su prvenstveni uzročnici bolesti psihičke karakteristike koje pojedinac ima i stil života koji vodi, što se ne slaže s dominantnim genetskim modelom i utjecajem okoline koji dominira u suvremenoj medicini. Iako je općeprihvaćeno da stres može doprinijeti razvoju nekih bolesti i oslabiti imuni sistem te postoje bolesti za koje je utvrđeno da nastaju zbog psihički tegoba, npr. čir na želucu, astma, visoki tlak i sl., Maté u stresu vidi glavni uzročnik i onih bolesti kojima se uzrok pronalazi u genetskom nasljeđu i međudjelovanju s okolinom, poput raka dojke ili pak raka pluća. Postoje oboljeli u skupini tzv. ”raka ličnosti”, najmanje sposobni da izraze autentične emocije, skloni potiskivanju i bez svijesti o zdravom bijesu.
Osim svojih pacijenata, Maté je građu za knjigu crpio i iz memoara poznatih ličnosti pa navodi primjere engleske violončelistice Jacqueline Mary du Pré, bivše američke prve dame Betty Ford ili pak fizičara Stephena Hawkinga. Zanimljivo mi je što je, osim kao ljekar, radio i kao profesor engleske književnosti jer mi se čini da ga je upravo takav profil učinio osjetljivijim za ove probleme i pomogao mu da napravi ovakvu vrstu veze između uma i tijela. Čini mi se da je danas, a to nije samo moje zapažanje, u vrijeme sve užih specijalizacija prava rijetkost naići na ljude renesansnih pogleda ili makar obrazovno interdisciplinarne u smislu ovih na prvu ”nespojivih nauka”, iako nas to može dovesti do novih naučnih zaključaka i proširiti našu spoznaju.
Primjer za knjigu
Sjećam se koliko me šokirala spoznaja kada mi je Alisa Mahmutović javila da je oboljela od raka pankreasa. Bolest je brzo napredovala i tada se već nalazila na palijativnoj njezi u Tuzli. Nikako nisam mogla pojmiti da je oboljela od istog tipa raka od kojeg je, svega pola godine prije, umro i njen muž Dubravko Lovrenović. Alisa je bila vedra dok mi je to govorila i činilo se kao da joj je to sve nekako došlo logično i kao da je to očekivala, što je meni bilo još šokantnije i sjećam se kako nisam uspjela pronaći riječi da išta suvislo kažem. Možda bih joj danas, kada iza sebe imam iskustvo psihoterapijskog rada, uspjela nešto i odgovoriti, ali tada nisam i do danas mi je žao zbog toga.
I Alisa i Dubravko su posljednju godinu-dvije vodili pravnu i medijsku bitku zbog samoubistva Alisinog sina Mahira i posljedica vršnjačkog zlostavljanja. Bili su izloženi istoj vrsti bola i istoj vrti stresa. Vjerovatno zvanična medicina ima određene stvari koje navodi kao rizične faktore ili uzroke za ovu vrstu raka, ali sam sasvim sigurna da se u njih ne ubraja gubitak djeteta. A meni za tu vrstu povezanosti nije bilo boljeg primjera od ovoga. I to je bilo nešto što me zaokupljalo i prije ove knjige.
Moć negativnog razmišljanja
Maté na kraju knjige navodi korake na putu ka ozdravljenju i tvrdi da je na tom putu krucijalno da raskrstimo s prisilom ”pozitivnog razmišljanja”. Kaže da se često susretao s umirućim ljudima kojima nije bilo jasno zašto umiru, a uvijek su ”pozitivno razmišljali”, pogrešno vjerujući da tjeranjem negativnih misli rade na iscjeljenju. Paradoksalno, ali studije koje citira pokazuju da je više ljudi koji su živjeli ”sretno” oboljelo od terminalnih bolesti nego onih koji nisu, baš zato što su ignorisali ružne dijelove stvarnosti i negativne emocije.
Umjesto toga, potrebno je razmišljati i pozitivno i negativno, tj. u proces kognitivne obrade uključivati i nagore dijelove realnosti jer samo tako dobijamo sposobnost da se suočimo s istinom i preradimo sve njene aspekte. Sama bolest može predstavljati put u samospoznaju i dati odgovore zbog čega je došla, tj. šta nam govori o našoj prošlosti, i šta će nam pomoći u budućnosti. Moć negativnog razmišljanja nam onda daje sposobnost da uvidimo šta nije bilo u redu i šta smo zanemarivali da bismo to mogli ispraviti te da odgovorimo na pitanje: Čemu je tijelo reklo ne? Kada pozitivno razmišljamo, polazimo od pretpostavke da nismo dovoljno jaki da izdržimo realnost. Negativno razmišljanje nam pomaže da vidimo kakvi smo zapravo bili u našim životima, da skinemo ružičaste naočale, prestanemo kriviti druge i preuzmemo odgovornost.
Svako tijelo je tijelo za plažu
I možda vam je sada, nakon ovog kratkog osvrta, jasnije što mi je spominjanje tijela za plažu „palo“ još iritantnije i uvredljivije nego prethodnih godina.
Kakva tijela za plažu?!, došlo mi je da povičem, dosta više s tim glupostima. Trebamo biti presretni ako su nam tijela zdrava, služe nas i nisu nam počela govoriti NE.
Zato ih trebamo početi pažljivije osluškivati i paziti da ne počnu da se bune. I vježbati samo zato što nam ona kažu da im treba, a ne zato da bismo bili ljepši u ogledalu ili poželjniji na plaži. Život je zaista prekratak da bismo gubili vrijeme na gluposti, a ljeto prođe dok udariš dlanom o dlan. Evo još malo pa gotov juni.