Trauma bazar
Kada me ljudi pitaju: „Šta si radila ovaj vikend?“, ponosno im odgovorim: ”Ništa. I bilo je predivno.“
Taj prizor mi se usjekao u sjećanje. Deda sjedi na klupi ispod jabuke i ne radi ništa. Naprosto sjedi tako dok vrijeme prolazi. Napravila sam tada bilješku: napisati priču o dedi koji sjedi i ne radi ništa. I stvarno sam je napisala, samo što je otišla u drugom smjeru i nije bila ni o čemu, tome što me najviše i fasciniralo. Kako može samo da sjedi, zar mu nije dosadno? Poslije ću sretati i druge poznavatelje umijeća nerađenja ničega, iako rijetko i većinom među starim ljudima.
Umijeće nerađenja ničega nije lijenost, moj deda je sigurno spadao u najvrednije ljude koje sam znala. Nije ni potpuna izgubljenost u mislima, a ni zagledanost kroz prozor vlaka dok putujemo nepoznatim krajolikom, iako ima potencijal da bude. Ono naprosto predstavlja bivanje sa samim sobom, sa svime što imamo u tom trenutku, iako se to čini kao ništa. Postoje različiti nivoi ničega. Na jednom kraju može biti meditacija koja je daleko od ničega, iako se tako čini, dok na drugom može biti ono što Talijani zovu dolce far niente, a što bi u najbližem prevodu na naš jezik bilo: zadovoljstvo u rađenju ničega. Predstavlja stvari koje radimo umjesto obaveza koje imamo, i pri tome uživamo umjesto da osjećamo krivicu.
Ali u kojem god obliku bilo, rađenje ničega ima brojne psihološke dobrobiti.
Tehnologija (ni)je kriva za sve
”Danas je teško biti bez ičega zato što su nam telefoni uvijek na dohvat ruke, a prije nije bilo tako”, reći će prosječan gledatelj. ”Ne možete vidjeti čovjeka samog da sjedi, uvijek bulji u telefon. Isto tako i kad je u društvu s drugima.” ”Djeca su najgora”, nastaviće ovaj, ”mi nismo imali telefone, ali smo imali djetinjstvo.”
Postoji cijeli konstrukt sretnog djetinjstva iz prošlosti po kojem se djeca igraju po cijeli dan vani, prljava su i izubijana, ali se, dok drže namazane kriške hljeba u rukama ili se spuštaju niz liticu prekrivenu snijegom na starim fotografijama, smiju i sretna su. Navodno. I tu uglavnom i prestaju filmovi koji se vrte kroz nostalgične projektore sjećanja. Šta se dalje dešava s tom djecom? Da li ih kod kuće čekaju emotivno podržavajući roditelji? Da li su siromašna? Da li ih neko tuče ili zlostavlja? Kako im je u školi i jesu li njihove potrebe zadovoljene? Odgovora na ova pitanja nema niti se traže.
Djetinjstvo sretnim ne čini odsustvo telefona, niti količina vremena provedenog u igri, dok igranje igrica na telefonu s drugarima zadovoljava suštinski iste potrebe djeteta kao i nekadašnje igranje vani. Djetinjstvo današnje djece, i pored telefona i negativnih posljedica koje ima njihovo pretjerano korištenje, bolje je od djetinjstva većine djece sa starih fotografija.
Pripadam generaciji koja u djetinjstvu nije imala telefon da mi čini društvo u trenucima osame – da s njim jedem, ili idem u toalet, ali sam zato imala knjige i stripove. U WC-u smo, u najgorem slučaju, čitali sastave šampona jer nam se i to činilo boljim nego da budemo ”bez ičega”, a da sam imala telefon, mojoj sreći ne bi bilo kraja. I s ovim bih zaključila digresiju o sretnom djetinjstvu.
Postoji jedna crno-bijela fotografija iz dvadesetih godina prošlog stoljeća na kojoj vidimo kupe voza do zadnjeg mjesta ispunjen ljudima od kojih svako čita svoje novine. Niko pritom ne komunicira s osobom koji sjedi pored niti gleda kroz prozor. Da im nekim Photoshop trikom umjesto novina u ruke stavimo telefone, sto godina koje nas dijeli magično bi izlapilo.
Nisu telefoni krivi što ”ne možemo biti sami sa sobom”, nego se radi o nečem starijem od njih.
Kultura produktivnosti
Djelimično objašnjenje možemo naći u ideji produktivnosti. Sjećam se jedne Amerikanke koja je doselila u Bosnu na godinu dana zbog posla i nije još pravo ni došla, a već se raspitivala o kursevima joge, planinarenja, kuhanja i ostalim slobodnim aktivnostima koje može raditi nakon posla. Pritom je radila svaki dan do 17 sati, a znala je ostati i duže i umjesto da navečer i vikendom odmara, unaprijed se potrudila da svaki slobodan trenutak ispuni nekom ”korisnom aktivnošću”. U suprotnom, mogla joj se desiti neka pauza ili prazan prostor u kojem ne bi znala šta bi sa sobom.
A sve valja iskoristi, i to maksimalno, pa danas, na primjer, imamo opciju gledanja filmova i serija na Netflixu većom brzinom kako bismo povećali produktivnost.
Amerikanci kulturološki još više od nas žive u skladu s doktrinom u kojoj je svaki odmor gubitak vremena, pa je i sam odmor – ako nije pomno isplaniran i ako se u njemu nešto korisno ne „uradi”, recimo ne popne na nekakvu planinu ili ne ode na krstarenje od države A do države B, i vidi sve sa liste, nužno propao. Prije sam se čudila što ljudi u američkim filmovima nakon što izgube posao odmah traže drugi, pri čemu mislim na bukvalno isti dan, umjesto da malo odmore jer imaju od čega živjeti. Onda sam shvatila da je sama ideja nemanja posla neizdrživa i nosi stigmu gubitništva, izjednačava se s nesposobnošću, pa time i osjećajem manje vrijednosti. Paralelno s idejom produktivnosti rastu stres, burnout i broj mentalnih oboljenja.
Ah, ta dosada
Drugi dio objašnjenja leži u averziji koju osjećamo prema dosadi. Većina nas je čula za narodnu izreku ”dokolica je đavolje igralište” koja implicira da je dosada opasno stanje. I kapitalizam i komunizam adoriraju rad, bilo kroz povećanje produktivnosti i ”najbolje verzije sebe” ili perpetuaciju ideje da je rad stvorio čovjeka, pri čemu on postaje sam sebi svrha. Dosada u tom pogledu postaje njegova suprotnost, ona se izbjegava i nje se bojimo. Greta Garbo je navodno jednom prilikom rekla: ”Ne bojim se ničega, osim da mi bude dosadno.”
Međutim, dosada u smislu bivanja sa sobom nije suprotnost radu, kako se obično razumijeva, nego predstavlja posebnu vrstu rada i ima brojne psihološke koristi. O ovome je pričao Josif Brodski u svom govoru ”Pohvala dosadi” koji je održao 1989. godine:
Kad vas obuzme dosada – predajte joj se. Pustite da vas smlavi; zaronite u nju, dotaknite dno. S neprijatnostima je sledeća stvar: što se pre dočepate dna, pre ćete isplivati na površinu. (…) Dosada je zapravo vaš prozor u vreme, prozor u ona njegova svojstva koja smo skloni da ignorišemo do mere ugrožene duševne ravnoteže. Ukratko, to je vaš prozor u beskrajnost vremena, odnosno, na vašu beznačajnost u njemu. Možda se time objašnjava strah od usamljenih, umrtvljenih večeri, očaranost s kojom ponekad otkrijemo česticu prašine kako kruži u sunčanom zraku ili kako negde otkucava časovnik usred vrelog dana, a snaga volje je na nuli.”
Dosada u značenju talijanskog dolce far niente pak može dovesti do inovacija i povećava kreativnost. Ona je korisna za umjetnosti i kreativno mišljenje i u tom smislu pomaže i samom radu.
Zašto je nekada potrebno samo sjediti
U ovome se ogleda mudrost mindfulness psihoterapijskih tehnika koje predstavljaju svjesno obraćanje pažnje na vanjske ili unutrašnje sadržaje. Bivanje sa sobom, ili uranjanje u sopstvenu dosadu, posljedično vodi smanjenju stresa, poboljšanju kognitivnih sposobnosti u smislu bolje memorije i koncentracije te povećava osjećaj zadovoljstva sobom i odnosima s drugim ljudima.
Ali ne moramo praktikovati mindfulness ili koristiti dokolicu kao izvor inspiracije za sopstvenu umjetnost da bismo zaronili u vlastitu dosadu i imali koristi od nje. Potrebno je samo da namjerno i svjesno ne radimo ništa. A ovo, ma kako se činilo lako, nije, i potrebno je vrijeme da se savlada, kao što treba za svaku vještinu. Tu opet dolazimo do mog dede koji samo sjedi i ne radi ništa. Ne poseže za telefonom ili novinama, niti mu treba neko vanjsko sredstvo da pobjegne od dosade, zato što ne misli da od nje treba bježati.