Trauma bazar
Gardening is the greatest tonic and therapy a human being can have. Even if you have only a tiny piece of earth, you can create something beautiful, which we all have a great need for. If we begin by respecting plants, it's inevitable we'll respect people.”
”Taman smo se riješili korone, kad eto ti rat”, rečenica je koju bi mogao izgovoriti Facebook celebrity, dživdžan. Korona samo što nam je prestala zloslutno lebdjeti nad glavama i nismo stigli ni odahnuti, a već je izbio novi rat i s njim nahrupila loša sjećanja. Javile se stare traume i odvezali davno stegnuti čvorovi. Jer čovjek jednostavno nije napravljen da toliko izdrži i potrebno mu je da se odmori i pobjegne. Ali nema se gdje pobjeći i svaki pokušaj bijega je kratkotrajan.
Podsjetilo me ovo na slučaj Amerikanca koji je prije dvije godine uspio malo pobjeći. Tačno pred izbijanje pandemije povukao se u offline izolaciju u šumu gdje je proveo nekoliko mjeseci. Živeći u blaženom neznanju, uspio je ništa ne znati o koroni pa mu je bilo veoma čudno kada je na povratku vidio ljude s maskama koji drže distancu od njega. Poslije je izjavio kako misli da je propustio cijelo jedno kolektivno traumatično iskustvo i da ga nikada neće razumjeti. Vjerovatno je brzo shvatio da nije zakasnio ni za što i pokajao se zbog izgovorenog. Jer niko od nas uistinu ne može pobjeći ni od čega lošeg, osim ako nismo budistički monasi, članovi neke sekte ili multimilijarderi koji mogu sebi dopustiti da se izoliraju od svijeta na duži period i pritisnu pauzu na svakodnevnicu.
Naši bjegovi su kratkotrajni i nedovoljni da nas zaštite. Odlasci na more i vikend-izleti na planine nemaju tu moć i na svakome je da pronađe za sebe način bijega i održavanjea vlastite mentalne higijene. Ali ima nešto što bi moglo biti dostupno svima, pogotovo u ovom dijelu godine, što mi se čini mi se kao divna, spasonosna utjeha: bašta!
”Čovjek treba obrađivati svoj vrt”, rekao je Voltaire u Candidu, pritom misleći na onaj metaforički vrt: baviti se sobom i svojim životom. I iako ovo ne treba zanemariti, smatram da savjet treba shvatiti i doslovno te bukvalno početi okopavati, saditi, sijati, plijeviti, zalijevati, đubriti i njegovati svoj vrt.
Nakon dvije godine stiglo je proljeće
Jer, ako niste primijetili, stiglo je proljeće! Prijatelj mi je nedavno rekao kako je prvi put proljeće primijetio 2020., za vrijeme lockdowna. Do tad je bio ravnodušan spram prirode, a te godine ga je, za inat, toliko omađijala svojom rascvjetanošću, silinom, bojama i mirisima da mu nije bilo jasno kako je do tad nije bio svjestan. Ja se ne sjećam tog proljeća i mislim da sam bila u nekom stanju psihičko-perceptivnog lockdowna u kojem mi je strah od zaraze skrivao pogled. I imam utisak da sam ga konačno vidjela ove godine, po prvi put nakon dvije godine. I obradovala sam mu se baš poput čovjeka koji prvi put vidi snijeg. Jer proljeće znači baštu, a u baštu se može pobjeći.
Da ne bude zabune, nisam osoba koja je oduvijek cijenila biljke. Ja sam bila ona kojoj se osušio kaktus, a ideja kampovanja u prirodi mi je predstavljala scenarij za horor film. Meni je ova mudrost došla s godinama. Kao što u jednom trenutku zastanemo i počnemo čitati smrtovnice na oglasnim pločama, tako sam i ja počela primjećivati vrijeme: sezone koje se svake godine ciklično smjenjuju, umiru i ponovo rađaju. Onda kad osvijestimo vlastitu i tuđu smrtnost, osvijestimo i radost ponovnog rađanja i naše jedinstvo s prirodom.
U to naročito vjerujem ovog proljeća kada opet, bez straha od smrti, duboko dišem punim plućima i s nekom unutrašnjom radošću posmatram kako život pobjeđuje smrt.
Terapijski značaj bašte
Ovo moje nedavno otkriće ljudima je poznato odvajkada. Ljekari su pacijentima preporučivali odmor u vrtu, a ”duševni sanatoriji” okruženi su zelenim površinama. Terapijski značaj koji priroda ima, pogotovo vrt i rad u njemu, potvrdila su i brojna istraživanja zadnjih decenija. I premda je kod nas još rijetkost, sve više se provodi tzv. hortikuralna terapija.
Prvenstveno za ljude s intelektualnim poteškoćama jer poboljšava kognitivne sposobnosti, jezičke vještine, kratkoročnu memoriju i socijalizaciju. Postoje čak i posebno razvijene kategorije vrtova koji vizuelnim i senzornim aspektima biljaka pospješuju razvoj određene vještine. Hortikuralna terapija se pokazala korisnom i za zatvorenike, ljude s dijagnozom PTSP-a i demencije. Kod prvih je smanjena stopa povratka u zatvor, kod drugih povećano zadovoljstvo sadašnjošću, dok je kod trećih usporen progres bolesti.
Međutim, potvrđeno je da ova terapija dobro djeluje na sve ljude i na probleme poput anksioznosti ili depresije. Ljudi koji pate od depresije imaju problem da zamisle budućnost koja nije katastrofalna te ne vide smisao života. A samo sijanje biljaka uspostavlja vremensku perspektivu i podrazumijeva budućnost koja se gradi, njeguje, iščekuje i u kojoj se sudjeluje.
Nedavno sam čitala o Turčinu, Hikmetu Kayi, šumarskom inženjeru koji je cijeli život posvetio sađenju drveća. I uspio je pošumiti ogroman predio nekadašnje pustinje i danas, pred kraj života, ponosno stoji nad tim postignućem. Koji smislen život, pomislila sam tada, i do ovog trenutka se nisam uspjela sjetiti primjera života koji bi imao više smisla.
Postoji li zaista išta vrednije što možemo ostaviti budućim pokoljenjima?
Rajski vrt
Bića smo prirode. Koliko god nas život u ”civilizaciji” udaljio od nje, priroda nam treba da bismo se osjećali bolje. Istraživanja pokazuju da su laboratorijski miševi smješteni u kaveze koji sadrže zemlju i drvo puno energičniji od onih čiji kavezi sadrže točak, ljestvice ili tunele. Mi nismo miševi, ali smo kao i oni, bića prirode, i nije tek tako ideja raja izjednačena s Edenom, ili vrtom. Jer raj je vrt, a u vrtu nas čeka sreća.
Uređen i kultivisan vrt je sinonim mirnog, skladnog života. Kada sklada nema, onda priroda preuzima kao npr. u postapokaliptičnim fimovima u kojima uspije da pojede i nebodere na Manhattanu. Sjetimo se da su upravo bašte zarasle u korove najuobičajeniji prizor rata, zajedno s porušenim i spaljenim kućama. Ljudi ih trebaju ponovo urediti i pripitomiti i tek kada to urade, kada srede okućnice, bašte i vrtove, možemo reći da je rat postao nevidljiv.
Moja baštica, moja slobodica
U prve poljoprivredne korake me uputila sestra. Ona je obrazovanjem više prirodni tip pa me navukla na emisiju Vrtlarica koja je bila toliko drugačija od svega što sam do tada gledala. Prvo sam posijala začine na balkonu, one uobičajene: korijander, origano, bosiljak, mažuran, luk vlasac i dr., iako su mi njihovi nazivi na početku djelovali egzotično, poput riječi iz stranih jezika.
Poslije sam odlučila da posadim i povrće na malom komadu zemlje u majkinom dvorištu. Moja majka je inače godinama strastveno uzgajala cvijeće raznih boja i oblika te je osvajala nagrade za najbolje uređen cvijetnjak – pitam se da li se i danas organizuju takva takmičenja. Bilo je tu: jahjapaša, zumbula, sabahčića, narcisa, đurđina, gladiola, petunija, akšamčića, kadifica, krizantema…, bosanskih ruža i bosanskih karanfila. Sjećam se niza staklenih tegli s laticama ruža koje se griju na suncu. Kada voda porozi, sok od ruže je skoro gotov.
Nadam se da ću ove godine ubrati paradajz ili papriku koju sam sama uzgojila i unaprijed se radujem cijelom procesu. Čak i ako mi ne uspije, neće biti bitno jer će smisao bašte biti ispunjen. Neće to biti ništa ambiciozno, tek osnovno povrće. Jer svi ti naši mali vrtovi i balkoni ne moraju biti ni japanski ni engleski niti se za njih moramo pripremati čitajući profesionalne hortikulturne priručnike. Jedino je bitno da nam pruže utočište. Možda jedino koje u ovom vremenu možemo imati.