Ono što je Francis Fukuyama ponudio devedesetih godina svojom tezom o kraju historije bila je posljednja velika naracija koja je ujedinila liberalno-demokratski Zapad: sa zapadnim liberalno-demokratskim kapitalizmom države blagostanja historija je došla svom kraju; pronašli smo najbolji mogući društveni sistem, a problem je od tada samo empirijski – kada i kako će ostatak svijeta sustići liberalnu demokratiju.
Nakon 2001. godine ta se naracija raspala (i sam Fukuyama ju je napustio), pa smo postepeno ušli u eru brutalnog pragmatizma. Jedina dosljedna naracija bila je ona koju su ponudili trumpistički i evropski rasistički nacionalisti: razvijeni kršćanski Zapad izuzetak je, bogata i slobodna civilizacija čiji je sam opstanak posljednjih decenija trajno ugrožen imigrantima i kulturnim marksistima u svim njihovim oblicima – od zagovornika LGBT+ prava i onih opsjednutih zaštitom okoliša do onih koji Evropljane optužuju kao izvor svih današnjih zala.
„Woke“ naracija mnogo je uža po svom dometu i još više usmjerena na neprijatelja nego trumpistička: fokusira se na rasističkog ili seksističkog protivnika i čak ni ne pokušava mobilizirati većinu stanovništva, jer jednu grupu (poput transrodnih osoba) uzdiže u paradigmatski primjer potlačenih. Budući da je većina stanovništva heteroseksualna, ova naracija toj većini ne nudi nikakvu pozitivnu viziju, nego računa samo na to da će u njoj izazvati osjećaj krivice.
Nešto novo pojavilo se usponom takozvanih demokratskih socijalista u SAD-u, a govor Zohrana Mamdanija povodom 250. godišnjice Amerike, čvrsto ukorijenjen u tom novom trendu, nudi radikalno drugačiju globalnu naraciju o tome šta SAD jesu i šta bi mogle biti – naraciju koja jasno prekida s ćorsokakom „woke“ politike.
Presudno je to što je Mamdani gradonačelnik New Yorka – za razliku od „woke“ purizma, njegovi korijeni su u lokalnoj politici. Pobijedio je fokusirajući se na lokalne probleme najugroženijih: besplatnu brigu o djeci, kontrolu kirija i dostupnu zdravstvenu zaštitu. U svom govoru Mamdani je svoju politiku uzdigao u globalnu viziju SAD-a, zbog čega vrijedi navesti njen središnji dio:
„Priču o Americi tako su često pisali oni kojima su drugi, s moći, utjecajem i bogatstvom, govorili da su sve osim izuzetni. Generaciju za generacijom govorili su nam da, kada je svijet slao svoje ljude na naše obale, nije slao svoje najbolje. Slao je puritance, sikhe, kvekere, muslimane i Jevreje koji su bili prognani zato što su se molili na pogrešan način, štovali pogrešne bogove ili naljutili pogrešne ljude. Slao je seljake i kmetove iz sirotinjskih četvrti i štetlova, koje su smatrali manje vrijednima jer jedva da su posjedovali odjeću, a kamoli zemlju. Slao je imigrante kojima je moć uvijek pripadala nekome drugom. Govore nam da je Amerika izuzetna zato što je bogatija, snažnija i moćnija od svih ostalih.
Istina je, prijatelji moji, da je Amerika izuzetna zato što ovdje ništa nije zauvijek određeno. Granica je možda zatvorena, možda smo hodali po Mjesecu, ali posao ostvarivanja vrijednosti prvi put zapisanih u Deklaraciji o nezavisnosti i dalje traje, prijatelji moji, i pripada svima nama. Pripada i našim najnovijim Amerikancima, onima koji danas stoje ovdje sa mnom i koji su nedavno postali državljani. Prije gotovo deset godina i ja sam osjetio ono što vi danas osjećate – radost što više nisam samo Njujorčanin, nego i Amerikanac. Svako od vas nosi posebnu moć: moć da odredi šta Amerika znači.
Moćnici su oduvijek znali svoj odgovor. Po njihovom mišljenju, Amerika je arena nadmoći u kojoj je sloboda dopuštena samo nekolicini, gdje nisu svi stvoreni jednaki. Ako njih pitate, Amerika postaje manja što više ljudi prima. Reći će vam da Amerika pripada samo onima s pravim naglaskom ili pravom bojom kože. Ostali bi, tvrde oni, trebali biti zahvalni što im je uopće dopušteno da dođu. Kao što je Thomas Paine jednom napisao: ‘Ovaj novi svijet bio je utočište progonjenim ljubiteljima građanske i vjerske slobode… ovamo su pobjegli.’ A ipak, danas previše naših vođa ne vjeruje u viziju ove zemlje kao utočišta za progonjene, nego kao zemlje koja progoni one koji traže utočište.“
Mamdanijeva vizija je, naravno, također ideološka: ona nudi jednostavnu globalnu sliku koju ne treba procjenjivati samo prema standardima činjenične istine (iako je u svojoj osnovnoj tvrdnji mnogo bliža istini od populističke). Ono što je zaista važno jeste da je razbila monopol populista nad velikom naracijom (da i ne spominjemo usku „woke“ poziciju). Dokaz tog prekida jeste činjenica da Mamdanija danas populistička desnica napada kao glavnu komunističku prijetnju Sjedinjenim Državama.
Slaveći 250. godišnjicu američke nezavisnosti, Donald Trump je s Mount Rushmorea izjavio: „Komunizam je smrtonosna prijetnja američkoj slobodi. To je najveća prijetnja našoj zemlji, veća od Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata, Pearl Harbora ili čak 11. septembra.“ Nema sumnje da je Trump ovom izjavom ciljao i Mamdanija.
Međutim, Mamdanijev govor povodom 250. godišnjice SAD-a napali su i neki radikalni ljevičari kao previše kompromiserski. Reagujući na Mamdanijeve pohvale Deklaraciji o nezavisnosti i Ustavu, Seth Ackerman je u časopisu Jacobin napisao: „Spalite Ustav još jednom. Ustav nije zaustavio Trumpa – omogućio je njegovu vladavinu.“
Protuargument je, naravno, očigledan. Kao što je sasvim jasno iz Federalističkih spisa, najveća briga očeva osnivača Amerike bila je kako spriječiti da se zahtjevi naroda odozdo izraze kroz izborne rezultate i tako stvarno utiču na velike političke odluke. Zato postoje elektorski glasovi i drugi mehanizmi koji otežavaju neposredno političko predstavljanje.
Očevi osnivači bili su oligarhijska elita – George Washington je bio najbogatiji građanin američkih kolonija. Treba se prisjetiti i da je na prvim izborima nakon nezavisnosti glasalo tek oko 1,5% stanovništva. Taj procenat počeo je rasti tek kada je populist Andrew Jackson postao predsjednik tridesetih godina 19. stoljeća. Da i ne govorimo o tome da je Ustav bio dokument bijelih anglosaksonskih protestanata (WASP), koji nije zabranjivao ropstvo, te da su čak i irski građani decenijama bili isključeni s osjetljivih položaja u državnoj upravi.
Usput rečeno, slična situacija karakterizira i javni status Frankfurtske škole. Dominantna desničarska populistička naracija optužuje „kulturni marksizam“ (koji počinje s Gramscijem i svoj prvi vrhunac dostiže kod autora Frankfurtske škole, naročito Marcusea i Adorna) za današnje propadanje Zapada zarobljenog u samookrivljavanju („woke“ ideologija, LGBT+ pokret itd.). S druge strane, neki novi radikalni ljevičari (poput Gabriela Rockhilla) odbacuju zapadni marksizam kao antikomunistički pokret koji je direktno finansirala CIA, s ciljem diskreditacije stvarno postojećih socijalizama kao totalitarnih promašaja Trećeg svijeta.
U oba slučaja trebalo bi slijediti staro Sartreovo zapažanje: ako vas obje strane napadaju zbog istog teksta, to je jedan od rijetkih pouzdanih znakova da ste na pravom putu.
Mamdanijev govor predstavlja vrhunski primjer ideologije u pozitivnom smislu te riječi. On preokreće desničarsku viziju SAD-a kao mjesta elite ugrožene od autsajdera i prikazuje Ameriku kao zemlju spremnu prihvatiti iskorištavane i potlačene, siromašne i umorne, autsajdere iz cijelog svijeta (Irce i Nijemce, Italijane i Slavene, Jevreje i muslimane, Meksikance i Kineze, vjerske manjine, sitne kriminalce…), nudeći im priliku da uspiju vlastitim radom.
Drugim riječima, Mamdani upravo ono što desničarski populisti vide kao prijetnju američkom identitetu – dolazak stranaca – predstavlja kao razlog američke izuzetnosti, kao krajnji uzrok njenog bogatstva i uspjeha, zemlje koja je za cijeli svijet simbol nade, prosperiteta i slobode.
Nemoguće je ne prisjetiti se završetka filma “America America” Elije Kazana iz 1963. godine, kada se, nakon dugog i mukotrpnog putovanja, brod pun grčkih i armenskih izbjeglica iz Turske približava New Yorku, a oni opčinjeno gledaju nebodere Manhattana.
Radikalni pseudoljevičar bi, naravno, tvrdio da je taj san ideološka obmana i da je stvarna historija bila neprekidno ugnjetavanje siromašnih i rasno obilježenih pridošlica. Međutim, moja je poenta da takva kritika nema snagu mobilizirati potlačene. Ona završava u paralizirajućoj samokritici, dok upravo činjenične netačnosti Mamdanijeve vizije imaju potencijal mobilizirati milione ljudi, kao što su to već učinile u New Yorku.
U tome se krije Mamdanijev genij: od siromašnih i umornih pridošlica načinio je jedine autentične nosioce američkog sna. Trumpistički populisti primitivni su provincijalci zadovoljni time da ih iskorištavaju megakorporacije, dok jedino među demokratskim socijalistima još živi emancipatorska srž američkog sna – oni su jedini istinski američki patrioti.