Puni polukrug
Meho i ja smo prekinuli. Nakon sedam godina veze ili kako god da se zvao odnos kakav je bio naš. Eksperti za ta pitanja kažu da je sedma godina kritična, da se na sedmoj godini koplja lome; na sedmoj godini se najbolje vidi čija nana crnu vunu prede. I vidjelo se. Ne moja. Tako da bi točnija definicija prekida naše veze glasila: dala sam mu nogu.
Meho i ja živimo u istom gradu. Tako da, znala sam ja svih ovih godina sve, da se ne lažemo. Znala sam da je oženjen, da živi u kući na kat, da vozi dva automobila s puno konja, da ima djecu. Nije mi smetalo, ženio je on i mene svake godine. Veza nam je bila stabilna. Viđali smo se tako što bih ja okrenula njegov broj, pao bi dogovor, otišla bih kod njega i po završetku mu pošteno platila. A da budem iskrena – nije bio jeftin. Sat njegovog vremena koštao je duplo više od sata mog vremena, a on je, uz bazičnu uslugu, uvijek dodavao i posebne tretmane i uvjeravao me kako je to za moje dobro i kako mi je bolje napraviti neke rezove sada, nego kasnije plakati. I ja sam se uvijek sa svime slagala. Nisam htjela biti jedna od onih koje se moraju same snalaziti kad zagusti isto kao što nisam htjela biti jedna od onih koje rade dramu kad stvari ne idu podmazano. Govorila sam si: Lidija, nećeš naći boljega, zadrži ga sad kad ste se već upoznali, a kad mu već plaćaš, neka bude opravdano. I bilo je opravdano, tako da sam uvijek pristajala na naš dogovor.
Mehu nikad nisam viđala izvan dogovorenog i uobičajenog mjesta sastajanja, a to je bilo kod njega. A onda je, nakon sedam godina, uslijedio šok. Meho me prevario. Kažem, okej, znala sam sve, žena-djeca-auti-kuća, sve je prolazilo. Ali kad je, nakon sedam godina, rekao da više nema potrebe za posebnim tretmanima, izjave iza koje je uslijedio malo je reći šokantan plot-twist, a onda dodatno još napravio i rupe na mjestima koja je trebalo samo malo pogladiti, pukao mi je film. Meho me prevario mišlju, riječju, djelom i propustom, četiri grijeha iz katoličke molitve koja se ne opraštaju nekome tko na havajsku košulju uz, da – stereotipnu tapiseriju – nosi i zlatni lančić s raspetim Isusom kao znak vjere i ufanja. Meho me prevario, a ja preko prevare ne prelazim. Naročito ne nakon posljednje idimi-dođimi usluge s kojom me, valjda, mislio dobiti na povjerenje i lijepe oči. I to za jeftine pare.
Korozija, na srce mi sjela
Tako je završilo besprijekornih sedam godina zdravog, stabilnog i obostranozadovoljavajućeg odnosa između mene i mog automehaničara. Nakon što je meho rekao s tvojim autom je sve u redu, nakon kojih riječi sam prvi put pala na tehničkom, nakon što mi je nadzornik na pregledu rekao da me s pokvarenom kočnicom i trulim pragovima ne može pustiti na cestu, nakon što mi je dao uputu kako da zakrpam pragove i poštelujem kočnicu, nakon što sam sve to rekla mehi, a meho obećao i autolimara, nakon što autolimar auto nije ni pogledao nego je meho išao čačkat mečku (točnije, citroen), pa kočnice naplatio kao naftu, a pragove uništio do neprepoznatljivosti, nakon što me nadzornik drugi put rušio na tehničkom, nakon što sam se mehi naplaćala servisa, limaru pragova, nadzorniku tehničkih pregleda, nakon što mi je meho nakon svega prvobitno upućivao ljubavne pozive s objašnjenjem da sam mu krivo rekla šta treba popraviti, pa mi onda pisao ljubavne poruke o pet (brojkom: 5) sati mog citroena na njegovoj dizalici, o mušterijama koje je morao odbiti, o isprikama koje mi nije dužan uputiti, o njegovoj profesionalnosti, nakon što mi je čak, da vidim kako ona izgleda, poslao sliku krep trake koju je on, mehaničar, trebao zalijepiti preko mojih pragova da se zamaskira hrđa prema uputi koju sam mu lično ja dala i pitanja znam li ja šta je uopće krep traka i koliko je njemu vremena trebalo da je zalijepi na moje pragove na citroenu na dizalici, a trebalo mu je, ponavljam, pet (5) sati i to – sad dolazim do najvažnijeg dijela ovog leleka – u uvjetima kad on nema majstore koji bi za njega radili i sve mora sam jer su svi otišli van, a on sada zapošljava Nepalce koji ne znaju ni engleski, i samo je pitanje dana kad će morati staviti ključ u bravu jer to više tako ne ide, a on će, kao i svi, u svijet trbuhom za kruhom jer stranke kao ja, koja sad ne želim platiti uslugu nakon koje mi auto izgleda kao da je došao s auto-otpada, ne žele plaćati pošteno napravljen posao i nemaju razumijevanja za to kako je njemu, avaj, jadnome.
Trbuhom za kruhom u porscheu
Ali, prije nego što ispadne, a ja potvrdim, da je ovaj tekst vrlo osobne prirode, tj. polu-hommage, polu-jadikovka nad mojih tisuću (brojem: 1.000,00) eura utrošenih kod drugih mehaničara i limara u dalje popravke mehinih pokvaraka, želim reći da – da. Nemam razumijevanja. Imam četrdeset i četiri godine i nemam razumijevanja niti za jednog gazdu, bio on mehaničar, mljekar, tokar, pekar, varilac, glodač, odvjetnik, doktor, menadžer, direktor, voditelj, trgovac, vlasnik bilo čega koji svoje radnike, u korist svog porschea, audija, mercedesa, BMW-a, svoje kuće na kat, vikendice na moru, jahte, glisera, snowboarda, zimovanja u garmišpartviškirhenima, ljetovanja na balijima, tajlandima, u korist svojih zlatnih križića oko vrata i havajskih košulja, dakle koji svoje radnike na račun svega toga plaćaju tako da isti ti nezahvalnici istom tom uspješnom poduzetniku moraju okrenuti leđa, spakirati kofer i otići trbuhom za kruhom.
Danas sintagma trbuhom za kruhom, nažalost, ima jednako snažno značenje kao i nekad kad su, u vrijeme industrijske revolucije, iz ovih krajeva (mahom) muškarci odlazili u amerike prekooceanskim brodovima da bi tamo, dok se nisu snašli, a da istovremeno ne bi umrli od gladi, spavali na pijacama i jeli ostatke gnjilog povrća ispod tezgi.
Nažalost, u 21. stoljeću ponavlja se povijest u kojoj suvremeni jeanvaljeani, da ne bi morali krasti kruh, da bi mogli nahraniti svoju djecu, odlaze u raznorazne ojrope biti malo moderniji robovi, za nešto bogatiji budžet od ovog našeg, balkanskog, iz kojih će javljati doma o tome kako im je super, kako žive u stanovima s još petero kulturološki dijametralno suprotnih ljudi dok se ne snađu, kako rade i dva posla, ali zarade kao ovdašnji gazda mehe i kako se nikad neće vratiti jer na Balkanu nema ni uvjeta, ni dostojanstva ni života.
Kad sam počela pisati ovaj tekst, desio mi se tipfeler pa sam napisala da Meho i ja živimo u istom grahu. Luk i voda, sa začinima ovisno o preferencijama onoga tko kuha. I, bit ću slobodna reći – kobasicom za mehu. Meho i ja živimo u istom grahu i u istom gradu, ali ta dva života ni po čemu nisu slična. Zato što meho vozi porsche, a ja citroen. Zato što je ovakvost mog C3-a uzrok takvosti njegovog porschea. I zato što će, ako do toga ikada bude došlo, i uz izuzeće da mu hidraulika više ne bude mogla podržavati dizalicu na pet sati pa mu servisiranje postane otežano ili nemoguće, meho u ojropu – porscheom za kruhom.