Mikropriče
MAKS JE IMAO NARKOLEPSIJU.
kad bi u najavi bilo nevrijeme, maks je iz struje izvlačio sve kućanske aparate. bojao se groma više nego smrti jer je nekom susjedu iz prošlog života spalilo i televizor i frižider. tako je govorio, iz prošlog života, misleći na vrijeme prije nego što je obolio od narkolepsije. živio je sam u stanu preko puta našeg i nikome nije bilo jasno kako se snalazi. žena mu je umrla, ima deset godina. kad je postao jako usamljen, prodao je kuću i kupio taj stan. mater bi ga znala pozvati na ručak. zaspao bi usred rečenice dok je jeo juhu. rezanac bi mu visio iz usta, a mi bismo se smijali. probudio bi se nakon par minuta i nastavio bi pričati kao da se ništa nije dogodilo. da je bolestan, shvatio je kad su gradili kuću. zaspao je naslonjen na lopatu. sva sreča dam lopata nije zapela u mješalici, provrtiob se ko lunapark, ispričao nam je. tada je sve počelo. neki dan smo ga vidjeli naslonjenog čelom na kontejner. zaspao je prije nego što je ubacio vrećicu sa smećem, pa mu se salata prosula po cipelama. jutros je stajao na stubištu. oslonio se ramenom o prozor, ali nije spavao. učinilo mi se da gleda snijeg kako pada, ali nešto je bilo drugačije. bio je duboko zagledan u sebe, ušavši u predjele nedostupne okolini, u unutrašnjost, u suštinu svega onoga što ga čini čovjekom.