Mikropriče
NEOBIČNA STVAR DOGODILA SE BRAČNOM PARU MUŽ NA NEDJELJNOM IZLETU U SAMO PODNE.
i to upravo kad su, nakon tri sata hodanja, prostrli dekicu na planinskom proplanku i počeli jesti sendviče s jajima, majonezom i kiselim krastavcima. gospodin muž je mrzio kisele krastavce pa je, da bi raspoznao svoje sendviče od ženinih, na foliji u kojoj su bili zamotani njezini sendviči flomasterom nacrtao mrtvačku glavu. gospođa muž je zagrizla u svoj sendvič. žvačući, ugledala je na njemu mrtvačku glavu i prasnula u grohotan smijeh. negdje oko trećeg a u ha ha ha u dušnik joj je uletio kolutić krastavca. i, upravo zbog toga, počela se hvatati za grlo dajući do znanja gospodinu mužu da će se ugušiti. međutim, na suprotnoj strani dekice, također se odvijala omanja drama. gospodinu mužu je iz ruksaka izmigoljio mladi poskok koji se približavao njegovoj desnoj nogavici. da je u pitanju bila lijeva nogavica, gospodin muž bi bio nonšalantan, grančicom bi odigao zmiju i odnio je dublje u šumu. ali gospodin muž patio je od fobije desne strane. nikada nije spavao na desnom boku. nikada nije pisao desnom rukom. kad bi obuvao cipele, uvijek je prva obuvena noga bila lijeva. i tako dalje. stoga je, pogleda prikovanog za zmijicu koja je puzala preko njegovog sendviča, kao oparen skočio (najprije na lijevu nogu) s dekice i počeo vrištati. a zmija se zaustavila na kuhanom žumanjku, malo uvaljala u majonezi, pa preko dekice otpuzala dalje u travu. a gospodin muž je i dalje vrištao i vrištao i vrištao. i bio je to vrisak koji se razlijegao duboko u njegovoj nutrini, stvarajući jeku između želuca, jetre i bubrega. i stajao je tako, i vrištao, sve dok sunce nije zašlo iza obronka planine, a na travi se polako počela stvarati rosa.