ova pjesma možda nije nešto najbolje što sam napisala, ali u zadnje vrijeme često mislim na te dvije djevojčice koje sam ‘90. godine upoznala u ortopedskoj bolnici banjica u beogradu. mala iz višegrada zvala se senada šabanović i bila mi je najbolja prijateljica tamo. skupa smo i plakale i smijale se, mršave djevojčice od skoro dva metra, gurale smo po hodniku kuhinjska kolica s tacnama pa kočile dok se tacne nisu prosule po podu, a glavna sestra htjela da nam otkine glavu jer je njena zvečala kao da joj je neko na oba uha prilijepio činele. druga mala se zvala nevena, bila je iz zvornika, kad je ponovo prohodala svi dečki su se u nju zaljubili, a ne samo moj gipsani iz vinkovaca, a pričala je da je u bolnicu došla s visokim stupnjem grbavosti za koju nije bilo garancije u oporavak, plus još neke jezive priče o tome kako ju je tata redovito tukao kaišem, jer je, na naše plakanje što moramo toliko dugo biti u bolnici, govorila da je njoj super jer se odmara od kuće i da je sad, nakon operacije, valjda nitko više neće tući.
često mislim na njih, sa senadom sam ostala još neko vrijeme u kontaktu, ali smo se pred rat razišle i nikad više nisam čula ništa ni od jedne ni od druge. bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena.
kad je murat ’92.
htio u zrak dići branu na drini
i macolom razbio spomenik andriću
pa ga bacio u rijeku
braneći tuđe ispravne ideje
od tuđih pogrešnih ideja
mislila sam na dvije prijateljice
iz ortopedskih dana u beogradu ’90.,
jednu malu iz višegrada
i jednu malu iz zvornika
koja je ležala u krevetu do mog
i hranu primala na cjevčicu
jer su joj tri dana prije mog dolaska
u leđa ugradili dvije šipke
pa je jedino što je mogla bilo
osmjehivati se slabašno
kao da to nije baš ništa
jer i nije bilo ništa
ako se u obzir uzme stupanj grbavosti
s kojim je prethodno
nisam bila upoznala.
mala iz višegrada bila je nešto drugo.
nosila je muratovo prezime
i bila pokretna kao ginger
u najboljim danima s fredom.
stvari su se zaoštrile
kad je mala iz zvornika
stala na noge duge kao ponedjeljak
i preotela mog zagipsanog dečka
o čemu sam poslije noću plakala pred ginger
govorivši joj kako nikad neću preboljeti tu ljubav.
bila su to najbolja vremena,
bila su to najgora vremena.
pa kad je ’92. murat prijetio
da će drina teći preko pola bosne
zamišljala sam:
moje će dvije prijateljice sada moći
vodom doplivati do mene.
da ih sačekam kod principove ćuprije
pa nam opet, kao nekad, bude
sreća u nesreći.