Puni polukrug
Commedia dell'sangue
Sinoć na Netflixu gledam stand-up komičarku Ali Wong. Kaže Ali kako baš ovih dana razmišlja o muškarcu s kojim je bila na dejtu. I usred ljubljenja željela mu je dati do znanja da, u slučaju da stvari odu dalje – ima menstruaciju. Na što je muškarac rekao: Pa ajmo onda napraviti jebeni nered, Ali! Na što je Ali zastala razrogačenih očiju i otvorene ladice, i rekla: To je najromantičnija stvar koju mi je itko ikad rekao! A ja sam ostala zapitana: je li ovo prvi put da u javnosti slušam/gledam neku ženu kako javno govori o menstruaciji?
Spolni čin u vrijeme menstruacije. Da, i to se događa. Jer, da: žene imaju menstruaciju. To je ono krvarenje iz organa koji se u dvadeset prvom stoljeću još uvijek spominje u pola glasa. I zove se vagina. Ima i druga imena. Stidnica, vulva, pička, pizda, mačkica. Nekad se u eksplicitnom obliku pojavljivala na naslovnicama erotskih časopisa izloženih na kioscima koji su se, eufemistički, nazivali časopisima za odrasle. I dok sam promišljala ovu temu, shvatila sam kako već zaista dugo nisam primijetila da bi neki kiosk imao izložen takav časopis. Nakon te spoznaje, počela sam obraćati pažnju. U mom gradu nije ih bilo. Sve dok jutros nisam zastala kraj jednog kioska i pitala prodavačicu: Oprostite, a što se dogodilo s erotskim časopisima? Kaže žena, to se više ne štampa. Ali i kad se štampalo, nisu ih više smjeli izlagati naočigled. Još tu i tamo dobiju erotske dvd-ove na prodaju. Pitam je: A gdje su vam oni izloženi? Žena uzme lojtricu i popne se na drugu stepeničicu pa mi odnekud s police izvuče dva. Kažem: Ma hvala, ne trebaju mi, samo me zanimalo što se dogodilo s erotikom u Hrvata. Žena je bila toliko dobra da je nazvala drugu ženu na najfrekventnijem kiosku u gradu, onom kraj željezničke stanice, i pitala imaju li tamo. I dobila odgovor kakav mi je dala i sama. Časopisi za odrasle su postali prošlost, još tu i tamo dobiju erotske dvd-ove koje čuvaju daleko od očiju. I ne, ne zna mi reći zbog čega je tako, ali vrlo vjerojatno zbog maloljetnika.
Da se razumijemo: iz ženske perspektive, iz ljudske perspektive, iz perspektive promatrača života nipošto se ne zalažem za izlaganje ženskog spolnog organa javnosti. Neću sad ulaziti u analize zašto se i muški spolni organi nikad nisu izlagali tako javno jer to nije tema ovog teksta. Ali me zaintrigirala činjenica da je seksualnost, s takozvanim napretkom civilizacije, postala pošast kakva je bila na početku dvadesetog stoljeća. Zaključila sam da se vagina s kioska preselila u kompjutere, gdje je sada jednako dostupna svima kao što je bila i prije dvadeset godina na kioscima i tko želi gledati, može to činiti u intimnosti vlastitog životnog prostora. Djeca ili odrasli, nevažno. Moda se promijenila, prilagodimo joj se.
Alfa, Romeo i tako neki mužjaci
A sad se vraćam na temu ovog teksta. Menstruacija. Za razliku od Ali Wong, ja sam provela neko vrijeme u vezi s likom koji se izjašnjavao kao alfa-mužjak. Vozio je peugeot i nije bio Romeo. Osobno, ne pronalazim se u slovima grčkog alfabeta, ali dobro mi ide vožnja. Učila sam ga kako parkirati auto bočno u rikverc s lijeve strane ulice. Nije znao ni s desne. A onda je jednom, u vrijeme moje menstrualne epizode s flekom koji je iza mene ostao na njegovom kauču, otvorio i oči i usta u šoku i nevjerici, kao i spomenuta Ali gore u tekstu, samo sa suprotnim predznakom. Cijeli njegov nervni sustav odašiljao je hormone koji su vrištali: Što si to napravila s mojim dragocjenim-mojim-u-ikei-mojim-teško-zarađenim-mojim-novcima-kupljenim-voljenim-mojim-ljubljenim-najmilijim-najdražim-najboljim-mojim-kaučom? Mojim alfa-mužjak kaučom. To je bila najneromantičnija stvar koju mi je itko ikad, i to ne verbalno nego govorom tijela, rekao.
Jer, menstruacija je pošast. Menstruacija je prljavština zbog koje žene u nekim dijelovima svijeta ne smiju sudjelovati u javnom životu ravnopravno s muškarcima. Menstruacija je prljavština zbog koje žene i djevojčice u slabije razvijenim dijelovima svijeta umiru izolirane, same i napuštene od najbližih članova obitelji jer ih, u vrijeme menstruiranja, zbog praznovjerja izbacuju iz koliba, gdje umiru pod utjecajem surovih prirodnih pojava[1]. Menstruacija je razlog zbog kojeg žene u Indiji vade maternice kako bi mogle dobiti posao. Menstruacija je veliko NE kada se spominje mogućnost seksualnog čina u vrijeme tih par dana u mjesecu. Onih dana u mjesecu, eufemistički rečeno. Menstruacija je ona plava tekućina koja se izlijeva po ulošku u reklamama za Always. A to plavetnilo me navodi na pomisao da su, za tu priliku, osmišljavanje reklame dali nekome tko nikad nije išao u školu ili na vađenje krvi pa i u odrasloj dobi zamišlja krv u boji koju vidi na svojim zapešćima.
U Wikipediji stoji objašnjenje ovog biološkog procesa: Menstruacija ili mjesečnica mjesečno je krvarenje do kojeg dolazi pod utjecajem žlijezda s unutarnjim lučenjem, pri čemu se sluznica maternice koja je bogata krvnim žilama svaki mjesec priprema za primitak oplođenog jajašca…
…
Menstruacija je prirodna pojava, a ne bolesno stanje.
Prirodna pojava, a ne bolesno stanje
Znam djevojčicu koja je, na prvoj menstruaciji u životu, mislila da ima rak. Skrivala je svoje umrljane gaćice tri dana u košari s prljavim vešom, sve dok je majka nije pitala je li ona to dobila menstruaciju. Djevojčica je počela plakati, a majka se naljutila i, umjesto da je utješi, da joj objasni o čemu se tu radi, majka je u, za djevojčicu jednom od najvažnijih životnih trenutaka, postavila pitanje svih pitanja: I kako ti misliš sad da ja operem ove gaće? Jer, zna se, zasušene mrlje od krvi prvo treba namakati u hladnoj vodi, zatim cijelo poslijepodne na šporetu u loncu otkuhavati u lužnatoj otopini, pa tek onda staviti u vešmašinu s bijelim vešom na devedeset stupnjeva da bi fleke trajno nestale, ali to ostaje i dalje upitno. Djevojčica je i dalje plakala jer nije znala ništa o ovim postupcima. Znala je samo da umire od teške bolesti, da će joj sad otpasti sva kosa, da se nitko u školi s njom više neće htjeti igrati.
Nije bila u pravu, ali ni istina nije bila lagana: djevojčicu je čekao dugotrajan, za reprodukciju biološki pogodan, a za njenu psihu i fizionomiju težak period života. Grčevi koji traju i po nekoliko dana. Mijenjanje uložaka koji će ponekad promočiti pa će se djevojčica buditi u zaprljanom krevetu ili ostavljati krupne tamnocrvene fleke na jastucima kafića i sa sramom odlaziti s mjesta zločina prije nego itko primijeti što se dogodilo. Iznenadni izljevi krvi prije datuma predviđenog za njihov početak. Iznenadni izljevi krvi dva dana nakon što je menstruacija završila. Paralizirajuće migrene. Muškarci koji ostaju zapanjeni činjenicom da njihovi kauči mogu biti zaprljani tjelesnom tekućinom. Promjene raspoloženja, pojačana znojenja, otežana mogućnost bavljenja sportom, masnija koža, akne, povećan apetit, umor, bezvoljnost. Još migrena. I još migrena. Unatoč svemu, djevojčica će morati redovno izvršavati sve zadatke. Odlaziti na posao pod analgeticima. Trpjeti bolove u donjem dijelu leđa. Učiti. Polagati ispite. Pet od sedam dana na moru provesti u hladovini. I tako sve do menopauze. U kojoj će početi gubiti na gustoći koštanog tkiva, znojiti se noću i danju bez očiglednog razloga, bijenalno obavljati mamografiju i strahovati od njezinog rezultata, dvaput godišnje raditi ultrazvuk dojki, maternice i jajnika, i samo ako bude imala sreću, umrijeti od kardiovaskularnih bolesti ili prirodnom smrću, a ne od raka reproduktivnih organa. Jednom će joj jedan od muškaraca njenog života reći: Jedva čekam da uđeš u menopauzu, onda ćeš moći svaki dan bez straha. Nije naveo glagol. On se, za tog muškarca, podrazumijeva.
Zato što noć pripada nesanici
I dok ovo pišem, na radiju Patti Smith pjeva Because the night belongs to lovers. Mnoge su pjesme napisane o ljubavi. O seksu. O ljubavničkom ispreplitanju, nježnostima u razmjeni, o zaljubljenosti, voljenju, patnji, sretnoj ljubavi, spolno poželjnim i nepoželjnim činovima. Nijedna nije napisana o menstruaciji. Barem ne da bih znala. Iznad teme o menstruaciji i dalje stoji veliki upitnik a što ćemo sad s tim, i uskličnik, ili točka a bože moj, ništa. Za to vrijeme, žene u svijetu i dalje umiru, i dalje su potplaćene, i dalje ne dobivaju mogućnost zaposlenja. I dalje ih se na razgovorima za posao pita imaju li u planu rađati, jer rađanje odgađa ženu na minimalno godinu dana, povećava troškove poslodavcu, komplicira organizaciju. Isplativije je zaposliti muškarca. Zbog menstruacije. Nitko vas na razgovoru za posao ne pita imate li u planu kupiti stan? Hoćete li u njemu raditi neke preinake? Na primjer, ljuštiti staru boju sa zidova špahtlom i stavljati novi premaz da bi vam životni prostor bio čist i da biste se, zahvaljujući plaći koja bi vam to mogla priuštiti, u novom domu mogli sigurno i udobno ugnijezditi, i u konačnici, iz takve tople i sretne baze, svojem poslodavcu sretno i zadovoljno odrađivati sve zadatke. Isplativije je zaposliti muškarca.
Menstruacija je i dalje prezahtjevna tema. Presramotna. Jer je biološki uvjetovana, a o biologiji se ne govori naglas. Naravno, nije problem snimiti film u kojem će jedan protagonist proburaziti i prosvrdlati crijeva drugom protagonistu, nije problem prodati takav film pod blockbuster, nije problem započeti novi rat pa maloljetnu djecu izlagati snimkama stradanja druge maloljetne djece, gorućih zgrada, mrtvih na cestama. Ali je problem govoriti o menstruaciji. Ili o vagini kao dijelu ljudske anatomije koji se zove spolni organ.
Vagine su s kioska preselile u kompjutere i u udobnost domova. Nadamo se ne obojenih u crveno, jer crvena je preživčana boja. Prodavačica na kiosku nije znala koji je razlog tome. Pretpostavlja da je u pitanju seksualno eksplicitan sadržaj neprimjeren za maloljetne osobe. Ili samo neprimjeren. Ali time neće prestati postojati. Niti će njihova biološka funkcija prestati postojati. Zanima me samo trend kojim će se vagina kretati u budućnosti. Nastavi li ovako, uskoro bi mogla postati muzejski primjerak. Bit će prisutna samo na izložbama koje objašnjavaju ljudsku anatomiju, izložene u vitrinama, eksponirane pod adekvatnim svjetlom kao dio tijela koji se, eto nažalost, mora prikazati jer postoji, iako bi zauvijek trebao biti zaštićen mrakom i višestrukim slojevima gaća, čarapa, hlača, daleko od izvora prirodnog svjetla i pogleda, od svijeta i vijeka. A učiteljice će, na edukativnim izletima, morati iz rezerve vaditi dvadeset i osam dodatnih pari ruku da pokriju dječje oči od tog sramotnog prizora, kao što su nama u djetinjstvu majke i bake na prizore ljubljenja u filmovima pokrivale oči, kao što cijela civilizacija pokriva oči pred fundamentalnim stvarima koje, u ovom slučaju, u doslovnom smislu – život znače.
[1] U pjesničkoj zbirci „Autobus za Trnavu“ (Meandarmedia, 2020), Sanja Baković piše o Vijayi Lakshmi, djevojčici iz Indije koja je, u vrijeme menstruacije, protjerana od strane obitelji u izdvojenu kolibu koju je srušio ciklon. Vijaya Lakshmi poginula je jer kultura u kojoj je odrastala u 21. stoljeću još uvijek praznovjerno tabuizira menstruaciju. Djevojčica je imala četrnaest godina.