Mikropriče
ŽENA JE U PARK IZNIJELA ĆILIM.
najprije ga je razmotala, pa prebacila preko pravokutne željezne konstrukcije, a onda odnekud izvukla drveni klofer i prionula na posao. gledali smo s vrha zgrade kako iz ćilima pod snagom njenih udaraca izlazi prašina. najprije u velikim oblacima, puf puf puf, zatim u sve manjim i zatim u sve manjim. kad više ništa nije izlazilo, spustila je klofer na travu i odnekud izvadila flašicu s pivom. nadlanicom je obrisala znoj sa čela, potegnula tri dugačka gutljaja, začepila flašicu metalnim čepom pa je uglavila između dvije daščice na klupi da se ne prevrne. onda je rukama, a bile su to gorštačke ruke, obuhvatila ćilim s obje strane, preokrenula ga, malo uzdahnula i opet prionula na posao. jeka udaraca se odbijala od okolne zgrade, pum pum pum, ćilim je poskakivao i poskakivao pod kloferom, iz njega je izlazila prašina, puf puf puf, najprije u velikim oblacima, a zatim u sve manjim i zatim u sve manjim, sve dok se nisu izgubili iza prvog ugla, niz ulicu, prema pošti ispred koje se, na velikom opločenom trgiću, jedan otac smijao svojoj djevojčici koja je upravo razbila koljena učeći voziti bicikl.
Mikropriče
