Puni polukrug
Punjene krofnice
Bila jednom jedna žena koja nije htjela ići na dijetu. Bila je zadovoljna svojim izgledom punjene krofnice. Na primjedbe okoline kako se udebljala, smijala bi se i odmahivala rukom. A kad bi joj pukao film, uzvratila bi verbalnom digresijom na račun njihovih intelektualnih kapaciteta. Ali samo do granice dobrog ukusa. Znala je ona da se s tuđom pameti nije uputno zajebavati, ili je kritizirati, niti je poštapati, niti se s njome zavitlavati čak ni kad je manjkava, pa bi ta žena onda bila i nesretna jer, kvragu, kritika primljena-kritika upućena, milo za drago, zub za zub, oko za oko i ostale narodne poslovice na našem poluotoku još nisu urodile plodom.
S vremenom je žena počela primjećivati kako, kad je izravna kritika u pitanju, intelekt najčešće komentiraju muškarci, a izgled žene. Među ženama se pričalo o muškarcima, ali čak su i oni bili u drugom planu. Prvi plan zauzeli su odlasci u teretanu, obavljeni šopinzi, problemi s povratom odjeće kupljene preko online shopova, novi puderi, nokti i gdje su najbolji u gradu, trepavice i gdje su najbolje u gradu. Nazovimo ih za potrebe ovog teksta – ženske teme.
Žena-krofnica je grizla nokte. Nije treptala. Nije išla na zumbu. Nije subotom odlazila u šopinge i na ženska druženja. Nije kupovala čizme ni štikle. Žena-krofnica nije pripadala tom svijetu, ali je rado slušala iskustva drugih žena. Jer, nikad se ne zna. Ostvarenje bajke o Pepeljugi je moguće, iako su šanse veoma male, a ona je potpuno nezainteresirana za tipove koji bi padali na skup izgled. Kad je htjela vježbati, vježbala je kod kuće, a odjeću je kupovala u second hand trgovinama. Bilo je tu neke proračunatosti, priznavala je ona to, čak i rado.
I zaboravila bih ja s vremenom tu ženu koju nisam u potpunosti upoznala, ali s kojom sam se tokom godina zbližila, recimo i sprijateljila, s kojom sam čak provela i mnoge noći u za i protiv razgovorima oko ljepote, zdravlja, važnosti lijepog izgleda, muških pogleda i prepredenih ženskih odgleda, s kojom sam se svađala oko majčinstva i pitanja je li dobro, je li zdravo, je li važno postati majkom, i šta ako nije, šta ako žena može i bez djece, pa šta ako ima muža, a šta ako nema muža, s kim će, kako će, može li odgajati djecu bez druge matične stanice, neovisno o tome je li ta stanica muškarac ili žena… kažem – zaboravila bih je, unatoč svom tom nastojanju zbližavanja, samo kada ta žena ne bih bila – ja.
Ja, koja nikad nisam bila na dijeti.
Ja, koja nikad nisam išla na nokte.
Ja, koja se i frizeru odvažim samo radi očuvanja sociološki prihvatljivog izgleda i higijenskih standarda.
Ja, nemajka.
I kako je karakter teško mijenjati, kako sam ja ja, i u sklopu tog, nazovimo ga tako za potrebe ovog teksta, integriteta, ne volim baš ljudima ostajati dužna, jer kako kažu neke druge narodne poslovice – čist račun, duga ljubav i mirna Bosna (jedno i drugo upitno, jelda), i kako takva ja u najbizarnijim životnim situacijama, npr. dok usisavam ili perem suđe, ili dok se tuširam, razmišljam o svojoj ukalupljenosti u društvene okvire, tako mi je palo na pamet zabilježiti nešto i o ženskom rivalstvu, nešto što mi se već neko vrijeme mota po glavi.
Da se razumijemo: patrijarhalno naslijeđe, koje je dovelo civilizaciju na rub nervnog sloma, i dalje je neupitna tema promišljanja svakoga tko nije sklon padati u trans uvijek kad netko s dovoljno jakom moći uvjeravanja mahne zastavom, puškom, križem, kad pokuša uvjeriti grupu ili naciju da razlike među ljudima nisu podložne reviziji, da se zna šta se zna, da se ništa ne smije preispitivati i da postoji samo jedna istina i nemajte druge istine osim ove koju vam serviram bez da okom morate trepnuti.
Da se ništa ne smije preispitivati?
Brus. Eto, baš hoću.
Ja, koja je većinu svog dosadašnjeg života provela uglavnom gledajući svoja posla (prvi žuti karton).
Ja, koja je prolazila kroz život boreći se za vlastitu egzistenciju previše da bih mogla gledati još i na tuđu (drugi žuti karton, crveni karton).
Ja, cijeli život protivna bilo kakvim podjelama, usudila sam se zapitati: jesu li žene zaista solidarne? Ili se radi o cjeloživotnom rivalstvu, ljubomori, dokazivanju, natjecanju za miss… nečega?
Žena je ženi… Vuk?
Je li žena ženi vuk? Je li patrijarhat gurnuo ženu na suprotni kraj ljestvice tolerancije? Mogu li žene biti okrutne jedna prema drugoj? I zanemarujemo li stradanje žena od strane žena pod krovom žuđene solidarnosti?
Ne znam, niti nudim odgovor na bilo koje od ovih pitanja.
Ali.
Perem ja tako suđe jučer poslijepodne, nakon posla (pune ruke, prazna glava) i sjetim se kako me jednom, a ima tome već puno godina, strašno prerezalo u leđima. Strašno. Toliko strašno da se nisam mogla sagnuti ni cipele da zavežem. Da ne govorim o obavljanju važnih bioloških funkcija.
I takva prerezana provedem u krevetu cijeli tjedan. Sedam dana krevetanja. Ne možeš s boka na leđa, ne možeš s leđa na bok. Napneš mišiće bešike malo jače i zoveš mater da ti kupi pelene.
Dušu bogu, bog je neće.
Ali, prođe sve u životu pa je tako prošlo i to.
Kad sam se vratila u funkciju, rekli su mi: Joj, blago tebi, da bar ja mogu sedam dana u krevet, joj pa to ti je kao mini godišnji, joj i ja bih tako, ali muž, ali djeca… A ti nemaš djece, eto, blago tebi, sedam dana u krevetu, milina, blago tebi što si sama, blago tebi nemaš djece…
Da. Blago meni. Milina. Nemam djece. Nemam ni muža. Imam mačke. Cvaj komad. Treću u bijegu, još joj se nadam. I takva kljakava, bezmužna, bezdjetetska, sedam dana u krevetu ne mogu nahraniti mačke. O čišćenju mjesta na kojem obavljaju važne biološke funkcije da ni ne govorim.
Ljepota obroka
I eto, baš jučer, u trenutku prazne glave i punih ruku, pojavila mi se iz daleke podsvijesti jedna rečenica koju sam, zbog bolova, a možda i zbog nagluhosti, potpuno pogrešno čula. Iako je od te slavne rečenice prošlo puno vremena, jučer se pojavila niotkuda. U stvari, ništa nikad ne dolazi niotkuda, nego sam stajala nad sudoperom i prala suđe kad mi je odjednom s frižidera na rame skočio mačak, moj Đorđe, i misleći valjda da sam drvo, da bi zadržao ravnotežu, zabio pandže u moje desno rame. Svom snagom. A bol zbog koje mi se na trenutak zanesvjestalo me podsjetila na tu strašnu bol u leđima od prije puno godina.
Dakle – mislila sam da sam dobro čula kad mi je nadređena svih nadređenih, nakon što sam sedam dana blagomenivala u krevetu od bolova, i nakon što sam zbog krivog pokreta na jednom važnom i prevažnom sastanku glasno zajaukala od boli, uz smijeh i ovojeozbiljanmajčinskisavjet pogled, ni mrtva ni hladna rekla: Resetiraj se, rodi dijete! A kako sam ja, kao što sam već rekla, još uvijek bila pod utjecajem boli pomiješane s analgeticima, a usto i pomalo nagluha, čula sam: Resetiraj se, odi na dijetu!
Odi na dijetu, rekla mi je/nije mi rekla sedam godina starija i, valjda to znači – mudrija, visokoobrazovana žena, a ja sam pomislila: Pa dobro, ona je sasvim u pravu; tjelesna težina je problem mnogih stanja, a između ostalog, sjeda na kičmu i zglobove, a mlohavi mišići dodatno otežavaju jer znamo kako je čovjeka teško nositi ili vući kad nije kooperativan. Čak se i Schwarzenegger pomučio da dovuče mrtvog lika na avion pa onda sav oznojen rekao stjuardesi: Don't wake my friend during the flight, he is dead tired! Ne znam koji je film.
I nikakav problem ne bi nastao da sam se samo nasmijala na njen dobronamjeran savjet i ostala u svojoj boli po strani do kraja sastanka, ali morala sam, kroz guzicu bih, imala sam u tom trenutku potrebu reći nešto u svoju obranu pa sam joj odgovorila: Ma ja vam nikad u životu nisam išla na dijetu!
Žena me pogledala i rekla: Dijete je najveća sreća! Šum u komunikacijskom kanalu? Misheard lyrics? Yes, I think so. Jer sam joj refleksno odgovorila, pred cijelim kolegijem: Mislite, dijetA je najveća sreća, na što me ona pogledala ja tarzan, a ti džejn, ja u kope, ti u špade, baba šumom deda drumom pogledom, a ja još na sve to dodala: Vidim ja, malo vas muče množine i jednine, jer ne bih ja bila ja da moja nije zadnji čavao u vlastiti lijes.
Imperativi, cvaj komad
I ne znam koja je pouka ove priče. Analgetici nisu preporučljivi prije važnih i prevažnih sastanaka? Žene se vole natjecati? Muževi se stječu upornim trudom i radom na sebi? Muževi, koji će nekim svojim kolegicama u uredu reći kako je njihova plavušastost dokaz da ne mogu obavljati dvije stvari istovremeno? Ili im slati linkove na pjesme pjevačice njezine imenjakinje koja pjeva o svojim lubenicama? Ili nešto treće?
Ima svega. Vidjela sam na svoje lijepe oči.
Ne sjećam se više kako smo raspetljale ovu zavrzlamu, valjda su se svi prisutni samo kiselo nasmijali, ali. Jučer dok sam prala suđe kao svaka poštena žena, sjetila sam se tog savjeta, tog jednostavnog imperativa Odi na dijetu! suprotstavljenog drugom jednostavnom imperativu Rodi dijete!, jer i dijeta i dijete donose maksimalnu sreću, posvećenost, požrtvovanost, i oba su teoretski tako jednostavna, otprilike kao i kad nas Schwarzenegger, ne znam da li u istom filmu iz kojeg je i scena s mrtvim prijateljem, impresionira kad ono zaustavi avion u letu, stavi ga u rikverc i okrene se polukružno, ali ajde ti, Lidija, ubaci u rikverc, kreni već jednom na dijetu, rodi dijete, budi dio kluba, napravi polukružni zaokret i kreni u suprotnom smjeru, ako imaš muda. Ali, to bi već bila tema za novu raspravu.