Mikropriče
BILI SMO PODSTANARI I BEZNADEŽNI KAD NAM SE NA VRATIMA POJAVIO TAJ ČOVJEK.
pozvonio je dvaput, rekao da je ovo njegov stan iz kojega hitno trebamo iseliti i da tu više nema mjesta razgovoru. nismo se ni snašli, a njegovi ljudi već su počeli unositi stvari u kutijama. jasno se vidjelo, bile su to kristalne čaše za vino i konjak, porculanski servis za ručavanje s pastoralnim motivima mladića i djevojaka koji sviraju harfe i lutnje, dvije kutije s knjigama. a onda su radnici počeli unositi veliki kauč na kojem je ležala čovjekova žena, udobno smještena između ukrasnih jastuka, i čitala knjigu. svako malo uzdahnula bi i rekla nosačima: ne naginjite me toliko ulijevo!, pazite malo s podizanjem, nježnije s manevrima! gledali smo u sve to s nemalim čuđenjem. a onda nam se odjednom javila spasonosna misao: kauč će se zaglaviti u dovratku i tako nitko više neće moći izaći ni ući. misao je prevalila put od kuhinje do izlaznih vrata, zaobišavši ručak koji se krčkao u loncu, ventil za dovod plina, noževe u cjedilu, tablete za smirenje u najvišoj ladici kuhinjskog kredenca, i ugnijezdila se između ulaznih štokova upravo u trenutku kad je prvi radnik ušao u predsoblje taman toliko da unese polovicu kauča i gornji dio gospođe koja je upravo polizala desni kažiprst i s uzdahom zadovoljstva okrenula novu stranicu. mogli smo odahnuti, kriza je prošla. sjeli smo za stol i počeli jesti, a dok se vani polako spuštao mrak, srkali smo naizmjence juhu iz tanjura i slušali kako voda iz pipe zvučno udara o dno limenog sudopera na drugoj strani kuhinje.