foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ćatić: Starka je…

Prebacila pedesetu.

Doslovno prebacila. Sve preko svojih leđa.

U naletu je zatekao rat. Onda kada se činilo da je svijet pod njenim nogama, da je ‘ravna ploča’ koju će koracima od sto milja, u brižno čuvanim starkama, pregaziti skačući s jednog na drugi kraj planeta. I odjednom se sveo tek na dio grada u duplom obruču. Trebalo joj malo vremena da dođe sebi, ali se brzo organizovala. Pomagala starijima, napravila igraonicu za djecu u podrumskim prostorijama, s njima radila zadaće, igrala se i čitala im knjige. Bilo joj je glupo i nepošteno da završava fakultet na foru kako su to mnogi činili. Ostaće vječno na trećoj godini pedagogije. I danas se ne kaje zbog izgubljenog akademskog zvanja.

Izgubila je mnogo više. Brata i oca. Dobila status porodice poginulih koji nikada nije iskoristila. Nizašta. Nedugo nakon rata, umrla joj je majka, bez bilo kakve dijagnoze. Tuga se još uvijek ne vodi u zvaničnoj medicini kao bolest.

Ostala je sama u dvosobnom stanu, obilazila spavaću sobu svojih roditelja, preko bratove, do trpezarije u kojoj je bio obavezan nedjeljni porodični ručak. Pečeno pile i krompir, sezonska salata. Onako kako su voljeli otac i brat.

Jednog četvrtka, ko zna zašto baš na taj njoj nikad drag dan, pokupila je svu zaostalu garderobu, koja je već godinama stajala po ormarima onako kako je ko ostavio u času odlaska s ovog svijeta, i odnijela u jednu humanitarnu organizaciju. Narednih sedam dana, iscrpljujući se do krajnosti, uradila je generalno čišćenje i pospremanje stana. Napravila je potpuno novi raspored, izbacujući stare i ratom dotrajale komade namještaja. Sljedećeg četvrtka sjedila je uz jutarnju kafu zadovoljna svojim izborom minimalističkog interijera.

Probudila se zajedno s proljećem. Svijet se opet činio lijepim. Život smislenim. Opet je bila spremna da korača, svjesna da joj je raspon koraka sada sveden na barem pedeset milja manje. Ali to nije umanjivalo njen optimizam.

Ubrzo je našla posao koji je podrazumijevao mnogo putovanja, rada s mladim ljudima, kreativnosti i stvaralaštva. Energija kojom je zračila doslovno se mogla vidjeti golim okom. I vidjeli su je. Mnogi. Bila je omiljena i vrlo draga saradnica. Bio je to onaj period iza rata kada se još sve činilo da ide u dobrom smjeru. Kada se marljivost i poštenje cijenilo i kada je entuzijazam preovladavao. Ona je bila upravo ta. Davala se ne tražeći ništa zauzvrat. Bez ambicija, bez skrivenih misli i namjera. Čista želja da svijet učini boljim. A šta je u tim vremenima više trebalo ljudima nakon surovog rata iz kojeg su izašli. Znala je danima biti na terenu. Svaki osmijeh i blagi pogled doživljavala je kao još jedan prst u oko besmislu koji su preživjeli.

A onda se zaljubila. Zaljubio se i on. Golim okom se mogla vidjeti ljubav, dok su zagrljeni koračali gradom. I nerijetko bi im se ljudi osmjehivali dok bi prolazili pored njih. I opet se svijet otvarao pred njom, ovoga puta koračala je u paru, neizmjerno sretna. Koraci kojim bi gazila planet, dodatno su se smanjili dolaskom blizanaca ali zato je njena sreća dostigla neslućene visine.

Teško je opisati period njihovog života dok djeca odrastaju a ne upasti u patetiku. Ali reklo bi se, sve ono o čemu svako sanja. Kao kakvi sladunjavi filmovi, što se emituju u praznično vrijeme, čak izuzimajući i one dijelove pred kraj filma, kad se kao nešto zakomplikuje prije sretnog završetka. Njima se ništa nije komplikovalo. Sve je išlo svojim tokom, bez pretjeranog napora, podrazumijevajući se.

Zimovanje i ljetovanje u periodu dječijih raspusta. Vikendi s prijateljima na izletu. Povremeni večernji izlasci u pozorište ili koncert. Smijanje do suza uz društvene igrice s klincima, uz obavezne davno određene ekipe: mama-sin, tata-kćerka. Porodično izvođenje kućnog ljubimca u večernju šetnju. I obavezni nedjeljni ručak. Pečeno pile, krompir i sezonska salata. Onako kako svi vole.

U toj rapsodiji, a često je znala prvi dan vikenda počinjati kafom na balkonu punom cvijeća i Geršvinovom „Rapsodijom u plavom“, nije ni primijetila da prolazi vrijeme. Njoj se više činilo da ono stoji dok oni žive život u svakom smislu. U tom bezvremenu, djeca su odjednom odrasla. Poželjela nastaviti školovanje negdje drugo. Prepoznala je sebe u njihovim godinama. Tu strast i želju za pokoravanjem svijeta.

I ona i on, iako sa zebnjom i strahom, svjesni neminovnosti i onoga što sami nisu imali priliku doživjeti, nisu postavljali bilo kakve uslove. I kako bi, kad su djeca samostalno pronašla stipendije za univerzitete u istom gradu, doduše na dalekom sjeveru Evrope. Ali njihovi koraci su bili oni kojim ona nikada nije imala priliku koračati. Od sto milja. Snaći će se oni već nekako da bar jednom godišnje obiđu djecu.

I odjednom, vremena je bilo napretek. Sjedili bi naveče, svako u svom ćošku, bistreći kakvu seriju, film, utakmicu ili čitajući knjigu, iščekujući da se nešto desi. Da se otključaju vrata, zatrešti muzika, zalupe vrata ili začuje „svađa“ brata i sestre. Pogledaju se i glupo nasmiješe jedno drugom, uz kratki, sakriveni uzdah. Otprilike kao onda kada su se prvi put vidjeli i prepoznali na nekoj zabavi zajedničkih prijatelja.

Koraci su bili sve kraći i usporeniji. Rijetki odlasci u teatar, kakav koncert, uglavnom onih izvođača koje do tada nisu imali prilike vidjeti a toga je bilo jako malo. Za razliku od svega onog što se nudilo a što je čak i njihovoj djeci dosadilo dok su još bili tu. U redovnim razgovorima na whatsappu, zadirkivali su ih kako eto mogu obnoviti žar uz muziku svoje mladosti, jer je aktuelna koncertna ponuda gotovo ista kao tada.

Isto. U svakom smislu. Političke i društvene prilike s istim likovima na sceni. Društvo kojeg nema i nikoga da to prihvati kao činjenicu. Velike riječi bez gesta i djela. Svi zadovoljni sobom i nezadovoljni bilo čime.

Tuga za djecom i praznina u duši i kući djelomično je bila ispunjena utjehom da su daleko od ove površnosti koja vrišti. Svjesni da možda ni tamo stvari nisu najbolje ali su prilike prohodnije, ne tako čvrsto vezane za podobnost. Već da se i sposobnosti pruža šansa. Sloboda je relativna ali barem postoji studentski popust koji omogućava putovanja. I djeca su ga koristila svako malo šaljući slike sa izleta sa svojim prijateljima kada bi im to obaveze na fakultetu dozvoljavale. Na izvjestan način bili su sretni ali ne i bezbrižni.

Posla je bilo sve manje a ionako nikakva penzija se činila sve daljom. Njihov status slobodnjaka, polako je dolazio na naplatu s prvim osjećajima starosne diskriminacije. Drugo vrijeme i druge vrijednosti, okolnosti u kojem se nisu snalazili. Niti su željeli da se prilagođavaju. Važno je bilo imati dovoljno za poslati djeci a toliko se moglo zaraditi. Njihovi prohtjevi nisu bili veliki a koraci dobrovoljno ograničeni.

Uslijedila je pandemija i ograničenost je postala svakodnevnica. Nemir i zebnja zbog djece također, iako su se svakodnevno s njima čuli i vidjeli da su mjere u zemlji u kojoj studiraju na visokom nivou, da je sve po propisu i da nema razloga za paniku. I opet su se na izvjestan način osjetili sretnim jer nisu bili tu. Tu gdje je zavladao haos i gdje je u najgorem momentu za čovječanstvo na površinu isplavao sav jad, bijeda i javašluk. Sistem koji to nije i koji je sam sebi svrha. Spoznaće to na najgori mogući način.

Još uvijek joj je pred očima njegov osmijeh, dok jednom rukom skida masku kiseonika s lica, i kroz uzdahe jedva izgovara „ne brini, vidimo se brzo“. Dugo je stajala pred zgradom, čak i kad su svjetla hitne pomoći nestala iz vidokruga i kad je ulica utonula u mrak. Činilo joj se da je najduži put koji je ikada prevalila onaj od mjesta njihovog rastanka do praznog stana.

Očaj nije dolazio u obzir. Zbog djece. Mada je znala kao nekad, obilaziti stan. Njihovu spavaću sobu. Dječije. Trpezariju u kojoj je bio obavezan nedjeljni ručak.

Nije dala da je život pregazi. Iako se trzala na svaki zvuk sirene hitne pomoći. Nastavila je s poslom u nešto manjem obimu ali sada sve češće preko interneta, što je postalo vrlo popularno ali i isplativo. I njoj i klijentima. To joj je odgovaralo. Biti u kući, imati distancu od ljudi.

Opet joj se svijet o kojem je maštala sveo na uži dio grada. Ovoga puta njenom odlukom. Sretna što barem njena djeca mogu koračati, onako kako je ona željela. Pronašla je mir u sebi. U nepročitanim knjigama. U redovnim šetnjama s psom koga je udomila. U sjećanju. Rutina joj je godila.

Na njenom licu se ne vidi ništa drugo do smirenosti i osmijeha u začetku.

„Divi starke u starkama, stare ti“, ispod glasa, rekla je djevojka prijateljici, podižući bretelu na golo rame.

„A još joj kalendar s drugom Titom na zidu, sviju mi“, rekla je prijateljica šapatom.

Ni jednom gestom nije pokazala da je čula konverzaciju koja se odvijala iza njenih leđa. Sačekavši zeleno, samo je prebacila ceker i ruksak na drugu stranu, pa zagazila desnom starkom u svijet od hiljadu milja zipovan u pješački prelaz.

Zoran Ćatić

Ćatić: Dijete je… (video)
Ćatić: Sutra je… (video)
Ćatić: Tetka je…
Ćatić: Dedo je…
Ćatić: Stric je…
Ćatić: Otac je…
Ćatić: Nana je…
Ćatić: Otac je…
Ćatić: Kćerka je…
Ćatić: Bratić je…
Ćatić: Žena je…
Ćatić: Dajdža je…
Ćatić: Sin je…
Ćatić: Sestra je…
Ćatić: Pradjed je…
Ćatić: General je…
Ćatić: Kum je…
Ćatić: Poznanica je…
Ćatić: Komšija je…
Ćatić: Stara je…
Ćatić: Suprug je…
Ćatić: Beba je…
Ćatić: Unuk je…