– Koliko još?
– Još trideset feninga ako imate sitno. Da vam ne dajem žvake umjesto kusura.
Nasmijala se glasno, namjerno ne izvadivši sitninu, znajući da je ima u džepu. Sjetila se kako se radovala kada su je kao malu slali u granap i kad bi joj umjesto kusura davali žvake. Bazooka su joj bile omiljene ali one se odavno više ne proizvode. Uzela ih je ovaj put sa zadovoljstvom i dala sedmogodišnjoj kćerci pa krenula dalje s osmijehom na licu, misleći kako joj je kusur zapravo na neki način predodređen.
I on je pao na kusur. Bilo je to neposredno nakon rata, kada su pored žvaka kao nadoknada za nemanje sitnog novca u opticaju bile i maramice. Slatki trafikant bi joj skoro svakodnevno umjesto siće davao maramice uz izvinjenje i osmijeh koji je u njoj budio nemir. Nije umjela da protumači iz njegovih pokreta i malo smušenog izraza lica, da li to radi namjerno ili je tek puki slučaj. Zato je preuzela inicijativu. Skupivši količinu maramica koje vrijednošću odgovaraju kutiji cigara koje je svakodnevno kupovala, došla je i istresla mu sve na pult. Potpuno se zbunio.
– Ali ne mogu ja vama… mislim ne možete vi tako…
– Ima ih tačno u vrijednosti cigara koje kupujem svaki dan. I sve su iz vaše trafike.
– Znam ali ja ne mogu… zbog knjiženja… mislim razumijem ali ne znam kako…
– Možda da mi objasniš uz kafu?
Razvukla je osmijeh iz asortimana proljeće/ljeto ‘97, i već na njegovoj prvoj pauzi gledala kako se ne snalazi u razgovoru. Bilo joj je simpatično, kao i uvijek kada bi preuzimala inicijativu. Davno je spoznala moć koju je imala nad muškarcima. Zato joj nije bila potrebna ni ljepota, ni pretjeran šarm. Tek inicijativa. I nije bilo tog muškarca koji ne bi ustuknuo.
U njihovim povremenim izlascima posebno ju je zabavljao njegov manjak samopouzdanja, bez obzira na uzajamnu privlačnost koja je strujala među njima. Pustila ga je da se pati i traži način kada i kako će se desiti.
Njen posao u međunarodnoj organizaciji podrazumijevao je dobru zaradu i mnogo putovanja, pa su susreti s njim bili povratak u realnost. Bila je svjesna da se život koji živi baš i ne uklapa u poslijeratno društvo.
Slična situacija je bila i s njim. Demobilisani borac koji je zahvaljujući sretnim spletom okolnosti došao do posla u trafici. Još uvijek zbunjen i nenaviknut na mir. Činilo joj se da i njemu na isti način godi njeno društvo. Da je svaki njihov susret bijeg od svakodnevnice koju su imali.
Ona od svog okruženja koji se već dobrano udaljilo od stvarnosti. Količinom novca koji su imali kao da su polako zaboravljali sve ono kroz šta su prošli, pa tako i na život onih koji nisu imali šta da rade pa tako ni da zarađuju. Zabave sa šefovima, uglavnom strancima, putovanja po evropskim metropolama, seminari i hoteli, postajali su svakodnevnica i sve je manje bilo dodira sa stvarnim svijetom u kojem su živjeli.
S druge strane, on, radeći u naselju u kojem je i proveo rat, neprestano je bio u situaciji da se sreće sa svojim prijateljima i saborcima, koji se još uvijek nisu uspijevali prebaciti u mirnodopski mod. Stalne, i ko zna koliko puta prepričane priče, kao i sve veće nezadovoljstvo koje je preovladavalo spoznajom da stvarnost nije onakva kakvom su je zamišljali, su ga opterećivali. Povremeno bi čak osjećao i krivicu što, za razliku od drugih koji nisu bili te sreće, on radi. Što ima, kakvu-takvu platu iako bi polovinu dobijao u hrani a polovinu u novcu.
Zato bi mu svaki suret s njom itekako godio. Volio je da sluša kad priča. Osjećao bi blagu jezu kada bi rukom sklanjala nestašni pramen kose, koji je padao preko čela i očiju. U periodima dokolice, dok ne bi bilo mušterija, uhvatio bi sebe kako misli o njoj. Zbunjivao ga je osjećaj straha koji bi ga obuzeo u tim trenutcima, a koji je poredio sa svim onim što je osjećao u ratu i ostajao šokiran neuporedivošću.
Zar je moguće da je strah od ljubavi veći od svega što ga je moglo snaći u ratu?! Kao na straži, čekao bi kada će se pojaviti, spremajući prikladne rečenice koje će izgovoriti. I svaki put bi ga iznenadila i svaki put bi se sav smotao.
A onda se desilo. S druge strane trafike, na pultu gdje stoje novine, ugledao je dvije upravo položene karte za koncert U2-a.
– Šta se može dobiti u protuvrijednost za ovo?
Kao i mnogima, taj veličanstveni koncert će godinama ostati uspomena kao veliko razočarenje. Zabluda koja će obilježiti generacije, koji su eto naivno vjerovali u čuda. Događaj, koji je za mnoge značio konačni kraj rata, patnje i uvjerenje da nakon njega više ništa ne može krenuti po zlu, bio je samo iluzija.
Nisu ni bili svjesni da su se ostaci prijeratnog društva zapravo upravo raspadali tu pred njihovim očima. Glas razuma je nestajao zajedno sa glasom Bono Voxa.
Spoznaja o tome doći će mnogo kasnije ali njih dvoje će taj datum pamtiti kao prvi poljubac, koji je trajao valjda koliko i cijeli koncert.
Iako su jedva čuli i jednu pjesmu na tom koncertu, ipak bi kasnije svaka kad bi čuli izazivala osmijeh i neki blažen osjećaj u tijelu.
– Koliko još?
Rekla je budeći se na mjestu suvozača.
– Još desetak minuta i na granici smo.
Naslonila bi glavu na njegovo rame i otkunjala još par minuta s osjećajem neizmjerne sreće. Vikendi su bili njihov bijeg od svega. Njihov ritual.
Bez prethodnog planiranja, sjeli bi u auto i žmireći, olovkom, nasumično uboli u autokartu razmotanu preko njenih koljena. Vozili bi se tamo gdje bi ih vrh grafitne olovke odveo. Bila je to karta regije, dok su intezivno maštali su o Kubi.
Onda se, kako to obično biva, desila rutina, dodatno opterećena njegovim nezadovoljstvom svime onim što je mislio da jeste a nije mogao da ostvari.
Od samog početka, svjesna da razlika u finansijkom statusu može predstavljati problem, davala je sve od sebe da niti jednom riječju a kamoli gestom ne uđe u tu sferu. Bila je voljena, tu nije bilo dileme, ali njegov ego mu nije dozvoljavao da se opusti.
Sve češće je šutio, osmijesi su bili rjeđi, uzdasi učestaliji. Često je pominjao beznadežnu situaciju. Lopovluk i kriminal koji je sve više uzimao maha. Likove koji su preuzimali pozicije i uspostavljali neki novi, nepravedan, poredak.
Vlast i sve više njegovih prijatelja koji su pristajali na sve i svašta kako bi došli do bilo kakve sigurne, uglavnom opskurne, pozicije koja bi donosila nekakav status.
Pominjao je odlazak i prijatelja koji je ranjen otišao u Švedsku na liječenje i ostao tamo. U tim, sve nesuvislijim planovima, nikada nije pomenuo nju. Njih. Nije bila sigurna ni da bi pristala i da jeste.
Njeno razočarenje nije bilo usmjereno ka njemu. Više prema okolnostima u kojim su se našli, vjerujući da stvari idu svojim tokom. I sama svjesna situacije, svakodnevno je već godinama uviđala da međunarodna organizacija u kojoj je radila, se sve više bavi trivijalnim i besmislenim projektima. Onim i onakvim koje su donosili bogovske plate za strance, odlične reference u njihovim biografijama i mogućnost za napredovanje. Lokalci su se zadovoljavali, natprosječnim platama, pristajući na presipanje iz šupljeg u prazno.
Društvo koje je bilo u završnoj fazi raspadanja u vrijeme tog famoznog koncerta U2-a, više se nikada nije sastavilo ni uspostavilo iako su se svi pravili kao da je sve u redu.
Ona je znala da nije. Ni onda, ni sada dok se pet godina kasnije laganim korakom penje uz ulicu Koševo.
Nije bila sklona da povjeruje u bilo šta, pogotovo ne u čuda. Posebno nakon njegovog odlaska. Povremenih razmjenjenih mailova. Šturih, gotovo stidljivih rečenica, koje su više ličile na novinske izvještaje negoli na, makar u naznakama, ljubavnu prepisku.
Svako na svojim pozicija, uvjeren u sopstvenu istinu i ispravnost, bez vizije, perspektive, bez spremnosti na kompromis, bez budućnosti.
Možda je tako i bolje. Pomislila je duboko uzdahnuvši sjedajući na slobodnu stolicu u čekaonici prepunu ljudi.
– Koliko još?
– Pa ne znam, čuda su moguća…
– Koliko?
– Nezahvalno je… par godina i kusur…
– Ništa žvake?
Rekla je i izašla iz ordinacije, ostavljajući zbunjena lica doktorskog konzilija.
Ispred zgrade onkologije stajao je on, sa dvije avionske karte za Kubu.
– Šta se može dobiti u protuvrijednost za ovo?