foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ćatić: Dajdžinica je…

U subotnje jutro izašla sa šoljom kafe na svoj ustakljeni balkon, s kojeg se pruža pogled na veliki gradski trg. Ustakljene balkone u ovom gradu na sjeveru Evrope imaju gotovo svi, više zbog mogućnosti da se tokom cijele godine može sjediti vani čak i kada je hladno, negoli je to u njenom slučaju mjesto gdje može da puši. Trideset godina života, tu gdje jeste, učinili su da i sama postane pobornik zabrane pušenja u zatvorenom prostoru, pa makar to bio i sopstveni stan. Njena asimilacija drugoj kulturi, životnim navikama i vrijednostima bila je potpuna. Druženja sa ljudima „s naših prostora“ svedena su na neophodni minimum.

Vještim pokretima smotala je cigaru i uz srk vrele kafe, zapalila je i snažno uvukla prvi dim. Nijemo je posmatrala prazan i besprijekorno čist trg na kojem ovog trenutka nije bilo nikoga ali koji će već za neki sat biti ispunjen turistima. U svom paralelnom životu koji vodi od svoje dvadesete godine, otkako je morala napustiti svoj rodni grad i postati izbjeglica, ona bi sada sjedila u velikom dnevnom boravku sa velikim staklenim portalima, posmatrajući strmi park kojim se spušta u centar. Pred njom bi bila velika bakrena džezva domaće crne kafe i kutija cigareta, proizvedena u domaćoj fabrici koja je u međuvremenu privatizirana, pa onda pod silnim pronevjerama propala i na kraju prodata duhanskom gigantu iz susjedstva.

Unutrašnji nemir bio je prisutan u oba slučaja. Nemir koji joj je isprva, tamo negdje sredinom devedesetih, bio stran, uznemirujući i kojeg se željela osloboditi po svaku cijenu. U međuvremenu joj je postao prijatan i svakodnevan. Saživjela se s njim a postao joj je na izvjestan način i drag. Često se pitala da li bi njen karakter i ličnost bili drugačiji bez njega. Pitanja su također bila dio nje. Neprestani upitnici dio su svakog njenog pokreta, koraka, odluke. Bilo da se radilo o dnevnim rutinama ili o životnim odlukama.

Da je recimo završila filozofski fakultet koji je upisala, dala prvu godinu u roku, umjesto što je završila fakultet informacijskih tehnologija? Da li bi danas bila književnica? Možda profesorica u svom rodnom gradu, nasuprot šefovskom mjestu dobro razvijene IT industrije, korporacijske firme više evropskih zemalja? Da nije bilo rata? Da nije morala otići, biti izbjeglica? Potucati se po dobro organizovanim kampovima, učiti bolje i više od svojih vršnjaka, dokazujući da je jednako vrijedna. Da se na izvjestan način oduži za prijem i uslove života koji su im kao izbjeglicama pružili a što su stalno potencirali njeni roditelji. Kako bi izgledao njen život danas?

Nervirala je samu sebe uporno zamišljajući određene faze života i ono što je moglo biti. S druge strane te maštarije su joj činile zadovoljstvo u čestim osamljenjima koje je praktikovala. Svaki segment je imao svoju repliku. Do utančine iskreiranu, do najsitnijeg detalja. Mjesta na koja bi odlazila, ljudi sa kojima bi se družila. Ono šta bi kupovala i šta bi kuhala. O čemu razmišljala. Prateći vijesti koje je iščitavala, pokušavala je da se zamisli kako promišlja i kako reaguje, ona koja je ostala u svom na svom i koja nije dozvolila roditeljima da je sklone i otrgnu iz korijena. „Neće to dugo, mjesec dana najviše i eto te opet kući“, rekli su joj tad.

Svojoj kćeri, koja je sad u životnoj dobi u kojoj je ona bila kada je počeo njen paralelni život, ne priča o tome. Ne želi da je opterećuje. Misli da nema pravo na to. Pa ipak nerijetko, dok se sprema za večernji izlazak, zamisli je pred nekadašnjim ormarom na čijim vratima je s unutrašnje strane stajalo veliko ogledalo, kako pjevuši neki od aktuelnih domaćih hitova dotjerujući nestašne pramenove kose koji joj je padaju na ramena. Upravo onako kako je to ona činila a onda bi u oblaku parfema žurno hodala niz strmu ulicu koja vodi u centar grada, osjećajući uzbuđenje zbog večeri pred njom. Jer možda se večeras konačno sretnu.

I da su se „sreli“ da li bi imala više sreće? Možda bi imala sina i ćerku kako je oduvijek maštala. Ispratili bi ih na večernji izlazak a onda bi i sami izašli u gužvu glavne ulice, zagrljeni i sretni, pa otišli u staru i već pomalo zaboravljenu kafanu gdje su se nekada skupljali pjesnici i književnici. Tu je, u glavnoj ulici, ali nekako zavučena iza parka, vidljiva samo onima koji za nju znaju i kojima odgovara ta domaćinska atmosfera u kojoj se po nepisanom pravilu zna ko gdje sjedi, kad dolazi, šta pije i u koje doba dana. Da su se sreli na vrijeme.

Ali vrijeme je bilo relativan pojam tih godina. Poznavala ga je još iz izbjegličkog kampa gdje su zajedno išli na brzinski kurs jezika zemlje u koju su stigli. On je „otišao“ iz drugog grada. S njim se srela slučajno. Na koncertu jednog našeg benda, koji je, kao i mnogi slični, po pravilu okupio uglavnom ljude otrgnute od matice. Pad kriterija u muzičkom ukusu pravdali su nostalgijom. U tom periodu i sama je bila sklona svemu što ima veze s domovinom, ali će se to vremenom promijeniti. Pa će rijetko odlaziti na takve manifestacije, ostavljajući ih za vrijeme godišnjih odmora kada bude obilazila rijetku rodbinu koju poznaje. No te večeri, ko zna kojim slučajem sreli su se. Mladalački zapili i zapali u delirij benda čije su koncerte slušali i onda kada im se činilo da je život koji je pred njima bezbrižan i lijep.

Godinu kasnije, ostaće trudna. Za razliku od nje, on je beskompromisno odbijao postati dio novog društva. Koristio je sve pogodnosti i benificije zapadnjačkog života ali uporno živeći balkanski život. Još jedna paralela u njenom životu bez tačke presjeka. Odlučila je zadržati dijete bez primisli bilo kakvog zajedničkog života a kamoli braka. Njega je oslobodila daljnjih obaveza. Djevojčica je imala oca otprilike jednom mjesečno, par dana nakon što bi redovno izmirio alimentaciju. Dvadeset narednih godina je posvetila njoj ne ulazeći u ozbiljne veze, tek s vremena na vrijeme zadovoljavajući potrebe u sklopu poslovnih putovanja.

Obišla je svijet istovremeno zatočena u svom rodnom gradu. Njen „paralelizam“ mogao bi biti sjajna knjiga koju je pisala u sebi, ne pomišljajući da nešto od toga nabaci na papir. Oba ta života ostaće zatvorena u ustakljenom balkonu na sjeveru Evrope.

Ugasila je cigaru, otpila još jedan gutljaj kafe i pogledavši na sat otišla da se spremi za vikend team building s kolegama i kolegicama s posla, a koji je podrazumijevao odlazak na obližnje izletište u gorju uz obavezan hiking.

Otvarajući balkonska staklena klizna vrata kako bi prozračila, nije ni slutila da će već naredne godine dobiti promaknuće na višu menadžersku poziciju dok će u svom paralelnom životu, ne dočekavši da postane „većinski vlasnik svoga života“, umrijeti jedne subote od srčanog zastoja u dnevnom boravku roditeljskog doma. Vječno zagledana u svoj rodni grad.

Zoran Ćatić

Ćatić: Dijete je… (video)
Ćatić: Sutra je… (video)
Ćatić: Tetka je…
Ćatić: Dedo je…
Ćatić: Stric je…