foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ćatić: Dedo je…

Početkom aprila uvijek šutljiviji nego inače. Ne priča on mnogo ionako ali u ovo doba godine, postane nekako zamišljeniji. Kao da se i fizički smanji. Taj prelaz iz zime u proljeće na njega ima neki poseban uticaj. Lice mu posivi, oči zamute.

Kada ga pitaju, kaže da pravi planove za vrt. To je ustvari baštica, ne veća od nekih tridesetak kvadrata, u kojoj on svake godine pravi novi razmještaj. Gomilu baštenskog kamenja već više od trideset godina premješta s kraja na kraj, dajući mu novu funkciju. Kada mu predlože da angažuju nekoga da sredi sve to onako kako bi on želio, kategorički odbija.

Nije poenta u tome da se sredi bašta, nego da on ima o čemu razmišljati i na čemu raditi, kaže.

Sadi i presađuje ruže. Posebno je ponosan na uzgojenu đulbešećerku od koje pravi sok. Bašticu je podijelio na betonski dio gdje se sjedi ispod jorgovana, zeleni dio gdje mu je cvijeće, začinsko bilje i jagode i mali dio gdje se bavi poljoprivredom. Ima nane, kadulje, zove, kamilice, bosiljka, rukole, paradajza, krastavice, luka, krompira, mrkve, peršuna i još trista čuda za koje ne znaš gdje sve stane na to malo zemlje.

Jedino u šta vjeruje je red. Zato lijeha luka ima dijagonalu. To postiže tako što ga sadi ubadajući  sjeme na svakih 5 centimetara i pri tome se služi metrom. Zato ga smatraju tersom a njega baš briga, jer rijetko izlazi, slabo s kim se druži. Kad proljepota, sjedi od jutra do kasno u noć u bašti. Zapali, srkne kafe i po glavi premeće gdje bi se još šta moglo popraviti. Onda ustane, pa otkine vrh perke luka koji štrči ili premjesti kamen za koji misli da bolje pristaje uz hadžibeg nego uz magnoliju.

Nosa dedo kamenje nosajući neku čudnu težinu u donjem dijelu stomaka, koji kao da neko čupa. Nakon rata, osim u aprilu, taj osjećaj se javlja i kada dan okraća, zahladi i kiši pa više ne može vrijeme provoditi u bašti. Ne može sebi pomoći a svake godine osjećaj se intezivira. I sve je jači. Ne traži pomoć ni izgovor u alkoholu. Za razliku od većine svojih vršnjaka on ne pije. Ne koristi ni tablete za smirenje. Kaže da ništa njega ne može smirit’ ko kamen. Čovjek se mora naučiti nositi sa svojim težinama, druge nema.

A njegova težina, od preživljenog rata u kojem se nagledao svega, isprva mu je bila čudna. Osjećaj krivice. Kad god mu je bilo lijepo. To ga je progonilo i dok bi stajao u rovu, da tamo negdje neko ispija kafu u svojoj baštici i premještajući kamenje ne pomišlja na sve one koji u tom trenutku gube glavu u nekom ratu. Sada je on u toj situaciji. I to što on eto misli sad na njih mu ne pomaže. Ni njima.

Ne priča o tome. Ne priča ni o ratu. Nikome. Čak ni unucima kada ga pitaju. Skrene im pažnju nečim. Nema se tu šta za reći, s tim se živi. Premješta te osjećaje poput kamena, osjećajući težinu svakog. Nekad bude teži nekad lakši.

Treba imat’ sistem a njega takvog u ratu nema. U poslijeraću pogotovo. Svako grabi i jagmi šta stigne. Bez sistema i poretka nema rezultata ni uroda. Ni u bašti ni u životu. Mora postojati ravnoteža. Koliko uložiš truda, toliko ti se vrati. Jedino tako može biti mira. I u prirodi i među ljudima.

Dedo nikada nije bio član nečega. Iako zna da ga ispotiha smatraju komunjarom. Ne trudi se da objašnjava, jer se tu nema šta objašnjavati. Sistem nije bio idealan ali je bio sistem. Znalo se manje-više sve. Zdravstveno, socijalno, penziono. Industrija raspoređena po cijeloj zemlji, pa oko nje nicala sela, mjesta i gradovi gdje bi radnici živjeli. Svako mjesto imalo svoj dom kulture. Iz velikih gradova dolazili kulturni radnici i umjetnici. Dužnost im bila kulturno uzdizat’ narod. Obrazovanje besplatno. Pa sekcija milion. Gorana, izviđača, radnih akcija, školskih sportskih takmičenja, boljih nego što su sad profesionalna državna prvenstva, ukoliko ih i ima u svim sportovima. Ljetovanja i zimovanja za djecu organizovana. Skoro pa se moralo ići na more. Fabrike i firme imale svoja odmarilišta – pakuj se i na odmor. Još regres, da se ne troši redovna plata. Pa zimnica, pa sindikat, pa trinaesta plata pa sve do zlatnog sata i odlaska u penziju. E o tom sistemu je riječ. Nema to veze sa ideologijama. Samo sistem i poredak.

A njega eto danas u sistemu nema. Bar su mu tako rekli kad je ostao bez posla, pa ga na birou pitali misli li zarađivati više od trećine prosječne plate. „Jok eto umrijeću od gladi čekajući da mi neko nešto udijeli“, prokomentarisao je, upitavši ih gdje su njegove pare od trideset godina staža.

Kamo socijalno, zdravstveno? Rekli mu da je to sad takav sistem. Da ima evidentirano sve ali da se ne može to koristiti tako kako on misli.

„Nije ti ovo ona država rigidna, ovo je demokratija, dedo.“ Rekli mu još da bude strpljiv do starosne penzije ili proba naći štelu pa izganja invalidsku.

Okrenuo se i izašao. Više se nikad nije vratio. Niti je ganjao niti su ga ganjali. Dočekao i starosnu penziju pa ušao u sistem. Sad ga počesto nema u porodičnoj medicini ili ga nema u sistemu kad u apoteci diže lijekove. Ne bude ga ni u mjesnoj zajednici, opštini, kantonu, entitetu. Čuj kantonu, čuj entitetu.

Jebo vas ovaj sistem koji proizvodi samo administraciju i gomile papira, a ovjeru svakog moraš platiti taksom koju kupuješ šest ulica dalje. U hodu da zaboraviš da te uzimaju nizašto.

„Gdje su fabrike, čiji su domovi kulture?“, pita se dedo, dok gleda na televiziji kako nabacuju vijence i cvijeće (a nijedno k'o njegova đulbešećerka) pred Vječnu vatru i drže isprazne govore, brkajući i datume i događaje. Sve patriote sopstvenog interesa.

K'o fol elita a prostoproširenom jedva barataju. I hajd ni po jada kad o nama pričaju, ali kad se u svjetsku politiku zadaju, njemu dođe šega. Al’ samo naprvu. Zapravo je beskrajno tužan. U šta se svijet pretvorio. Novi svjetski poredak. Prkno od poretka!

Pohlepa i gramzivost bogatih čija se vrijednost podiže ljudskim životima na ratištima širom svijeta.

Ne gleda dedo dalje od najave. Ugasi i izađe u baštu. Kaže da ako ne može da kontroliše haos u zemljama mimo ovog njegovog komadića, onda barem da tu bude red. Pa dok traje.

Do onog zadnjeg kamena nad glavom, čiju težinu više neće osjećati.

Zoran Ćatić

Ćatić: Dijete je… (video)
Ćatić: Sutra je… (video)
Ćatić: Tetka je…
Ćatić: Stric je…
Ćatić: Nana je…
Ćatić: Otac je…
Ćatić: Kćerka je…