Mrtva sam umorna.
Fizički više i ne osjećam, ali me psihički slomi. Jedva mislim a i to što mislim nema svoj logičan tok i prohodnost. Rastrzano je i misli lete prekidajući se u samom začetku pa se onda nepravilno i bez poretka završavaju. Često tijelo prati tu unutrašnju rastrzanost. Krenem po jedno, pa zastanem, skrene mi pažnju nešto drugo pa se zabavim oko toga, nešto treće, četvrto pa onda stanem ne znajući više ni šta radim ni šta sam trebala.
Kažu da žene za razliku od muškaraca imaju veću sposobnost da rade više stvari istovremeno. Multitasking. Jest’ al’ aha. Nije tu u pitanju sposobnost nego naše besmisleno pristajanje na tu izmišljenu glupost, koja nam kao diže krila i daje na značaju. A zapravo je perfidno smišljena karakteristika kojom se ženi tovare sve moguće obaveze, jer eto ona, bože, može više, brže, bolje.
“Žena je stub kuće.” O koji se najčešće samo očešu u prolazu ili poput međeda, zastanu kad ih zasvrbe leđa pa se maksuz onda naslone i taru o njega.
Tako me je i majka naučila, svijetlim primjerom odnosa prema mome ocu, zovući me sine od djetinjstva do kraja života. Učeći me da je naš domen uslužna djelatnost za sve ono što treba njemu, nekoj budućoj djeci, familiji, komšiluku, pa ako ostane vremena nakon svih i svega da se nešto i slatko napravi, valja se imati ako ko slučajno naiđe ili nekom od ukućana krene ah, predveče uz kafu.
Jebene društvene norme, duboko usađene u svaku izgovorenu riječ onih najbližih koji te odgajaju i uče za budući život. Kako da se ponašaš, kako da komuniciraš, šta da misliš. Kad ti je vrijeme da šutiš („šutnja je zlato“), da progovoriš ionako nema svrhe (“uzmi prvi savjet žene, ali ne i drugi”), jer tvoje mjesto se zna („domaćice manje zbori da ti ručak ne zagori“).
Mi im damo život, oni nama pravo glasa. Pravo na rad, sa ograničenim mogućnostima, manjim platama i radnim uslovima, uz tačniju evidenciju menstrualnog ciklusa nego što je same vodimo i uz to besplatno psihološko savjetovanje „to ti je PMS“.
I ne, nije problem u muškarcima. Oni su i izmislili „borbu“ za ženska prava. K'o da nismo ljudi i kao da se naša prava ne podvode pod ista, već imaju neka druga, posebna, samo za nas izmišljena, da nam se kao da na značaju. Ustvari, dok nam uvaljuju „borbu“ za ravnopravnost na riječima, zaboravile smo da naprosto i najjednostavnije budemo ravnopravne na djelima i uzmemo svako svoje ljudsko pravo.
Zapravo sve što trebamo je da se izborimo same protiv sebe i onoga što su nam usadili kroz odgoj od samog rođenja. Izborimo u smislu da napravimo sopstveni izbor, ali ne i odbacimo ono što mislimo da je u redu.
Roze boje, lutkice i kikice. Igračke i igrice u kojima mi kuhamo, pospremamo, poslužujemo. Potrebu da uvijek budemo lijepe, sređene i primjerene. Stid od prve menstruacije. Neugodu promjene svakog uloška za koji plaćamo masnu cijenu plus PDV, jer se tretira kao luksuz, hir a ne kao prirodna stvar. To da smo nježniji spol, da nije primjereno djevojčicama… Da se stidimo sopstvenog tijela, da nas je sramota što imamo grudi, da trpimo neprimjerene komentare i kao nekakve „nehotične“ dodire. U vrijeme kad stasamo, da se opredjeljujemo za „ženske“ aktivnosti, studije i kvalifikacije. Trpimo i tolerišemo seksističke komentare od kolega, profesora i šefova. Ni slučajno odgovoriti, jer nije primjereno da dama na taj način razgovara, posebno jer joj je suknja dva prsta iznad koljena a još i dokoljenice. „Sama si tražila“ jer u suprotnom ne bi se tako oblačila i ponašala.
Da nam se nude poslovi hostesa, sekretarica, jer kao moram da shvatim da moj izgled nosi bolju reputaciju nadređenom a i bolje prodaje proizvod. Veze s naizgled dragim likovima iz kojih kad tad progovori muškarčina. „A ta raja s kojom izlaziš, jel’ ono ima i frajera?“
Da si kurva jer ti se eto ponekad desi da uživaš u seksu. Genitalije jesu na tvom tijelu ali one služe da oni uživaju i naravno za reprodukciju. Pristajanje na pritisak rodbine i društva u cjelini na obavezni brak do određenih godina, jer šta će svijet reć’. Stara cura. U međuvremenu eliminatorno pitanje na razgovoru za posao, imam li namjeru rađati. „E sad dijete, pa da se smiriš.“
Na lokalnom nivou bi svako da ti zavuče ruke u gaćice, na državnom bi rado da ti se zavuku i u matericu. Kako misliš ti ne bi nikad da imaš djecu?
Laž koju majke prešućuju, da porod nije najljepši trenutak u životu. Da boli. Da boli još dugo nakon što lažeš pred svijetom, dok jedva hodaš, psihički rastrojena, nakuhavaš i poslužuješ one koje ti dolaze na čestitku, razgledavajući po kući jesi li obrisala prašinu. Sve skupa sa hinjenom srećom i osmijehom na licu. Činjenicu da se ženi organi vraćaju godinu dana na svoje mjesto, a da se ona najčešće nikada ne vrati i ne bude ono što je bila. Jer slijedi odgoj i vaspitanje djece, pa škola, treninzi pod budnim okom svjetine po čijim uzusima treba biti tvoje dijete. Spemanje, vođenje djece u školu, posao, nabavka, po djecu u školu, zadaće, treninzi, pospremanje kuće, pranje veša … „Pa već treći put ove sedmice naručujemo hranu, isplatnije bi nam bilo da ne radiš, imala bi više vremena… a i kao da si malo prestala da vodiš računa o sebi.“
Nasilje u porodici koje, po pravilu, si isprovocirala. Jer se njemu slučajno desilo, premoren je, nervozan, pa samo šamar il’ dva. Ekstremni slučajevi u kojem ti odlaziš u sigurne kuće, a on „samo dok se smiri, otrijezni, biće to opet k'o nekad“. U nemogućnosti da odeš, jer djeca pripadnu tebi, bez posla, bez stana, bar do okončanja sudskog procesa koji traje do unedogled, bez vremena da radiš dodatno otežano stigmom „ona je ona što je ostavila muža“. Raspuštenica. Polovnjača…
Besmislena je „borba“ za nešto što je samo stvar naše odluke.
Kao što je besmisleno i to što ćete u medijima pročitati sve o onome kojem je „dato pravo“ da mi presudi, jer…
Mrtva sam. Doslovno.
Ubio me je patrijahat na koji bez pogovora pristajemo.
Izmišljena društvena norma i poredak koji ni zakonski ne želi da uvede termin femicid.
A i on je u muškom rodu.